Ne treba zaboraviti i KTC-a i Lauritsena koji su odradili odličan posao. Da, obrana je plivala, ali to je zato što se Krki odlučio na dupliranje Onuachua, ali ovaj dvojac je jako dobro odradio posao

nedavno je netko sasvim pristojno i lijepo napisao im komentar na Facebooku nakon Belupa da nije okej ako nazovu galeriju fotografija "Najbolje fotografije utakmice" i ne stave fotku sa navijačima. Kažem sasvim pristojan komentar bez vrijeđanja i oni mu ubrzo sakrili komentar da se ne vidi

Čop se u ovom sukobu sa stupom napokon namjerio na sebi ravnog :smile:

Ademi, Oršić, Ivanušec, Petković. Dosta za kontru i bez Čopa

Treba ih ubiti kontrama. Sporo se zatvaraju prema nazad.

Ne znam tko je više zaslužio i zaslužan za ovaj gol. Ademi ili Ivanušec

Ima nekih pouzdanih linkova za stream?

Problem je i što ih malo statistika demantira u lažima da se njih pretjerano kartonira i ne sude im se jedanaesterci

Prosječni navijač Hajduka se ne pita tko će igrati u sljedećoj utakmici nego tko sudi da znaju odmah pripremiti izgovore.

Željko Perušić rođen je 1936. godine, a na Dinamova vrata je zakucao je kao rani dvadesetogodišnjak.

U dresu Purgera odigrao je 294 utakmice uz 23 postignuta pogotka, a nakon samo dvije sezone provedene u Dinamu, 1960. godine proglašen je najboljim nogometašem Jugoslavije.

Ipak, najviše se pamti njegov i Lamzin “bijeg” 1964. u Njemačku bez dozvole tadašnjega nogometnog Saveza i bez znanja kluba. Lamza se ubrzo vratio na Maksimir, Perušić je ostao preko granice i o svemu progovorio tek godinama kasnije:

“Godine 1960., kada je Jugoslavija osvojila zlatnu olimpijsku medalju u nogometu u Rimu, bio sam izabran za nogometaša godine. I bio sam sportaš Jugoslavije broj dva, iza košarkaša Radivoja Koraća.
No, iz nekih razloga tadašnji izbornik Lovrić nije me uvrstio na popis za SP u Čileu.
Bio sam duboko uvrijeđen, kao i činjenicom da me ni u Dinamu nisu naročito cijenili.
I dok su drugi igrači na treninge dolazili u sportskim automobilima, ja sam dolazio - tramvajem.
Nisam želio izdati Dinamov puk, nisam želio ni u Hajduk, ni u Zvezdu, pa sam odlučio pobjeći u Njemačku.”

Zaigrao je za München 1860 i osvojio naslov prvaka 1966. godine što je ujedno i jedini naslov münhenskih „lavova“.

Nakon pet godina provedenih u Münchenu prešao je u Sankt Gallen gdje je bio igrač i trener, a u tom je gradu ostao živjeti i nakon karijere.

U njemu je i umro na današnji dan, 28.09. 2017.

Nisam mislio da će postati novi Mamić u kriminalnom smislu nego u odnosu Uprava - navijači.

Istina je da je sportski direktor i da ima netko iznad njega, ali trenutno je uz Lukšu medijski najeksponiranija osoba,a takav će i ostati još dugo vremena.

Sve to stoji, ali onda i staneš iza te potpore i kad je teško.

Boysi nisu slizani sa svojom upravom, a kad im igrači izgube LP od Sheriffa isprate ih pjesmom i podrškom sa stadiona.
Tovari sad slizani s upravom, nakon poraza im okreću leđa kad ih ovi dođu pozdraviti.

Još jedna stvar, možda se Nikoličius kroz par godina pokaže kao novi Mamić pa imaš idućih deset godina trljati im ovu fotku na nos.
Mislim, super za nas.

Kako će tresak biti sladak

"Ja sam Slaven Zambata. Bio sam na pripremama s mladom momčadi Hajduka, a najveća želja mi je igrati za Dinamo" - rekao je s vrata Dinamovog tajništva jedan osamnaestogodišnjak. Kasnije će se uspostaviti da je taj dječak nestao iz vlaka koji se vraćao s priprema mlade momčadi Hajduka iz San Rema.

A veliki plavi 9, Slaven Zambata danas bi proslavio svoj 82. rođendan.

U Dinamo je došao 1959. iz Sinjskog Junaka, a da će “mali biti nešto posebno” znalo se već u drugoj utakmici nakon njegovog debija, protiv Hajduka u kupu, kad je svojim golom prvijencom odlučio utakmicu.

A bit će tih i takvih golova da ih ni sam Zambi neće moći zapamtiti. Ipak, broj je stao na 264 u 397 nastupa.

Nije treba dugo čekati da mu ruku počne krasiti kapetanska traka, a s Purgerima je dizao kante trofeja Kupa maršala Tita (1963, 1965. i 1969) i onu najslađu - Kup velesajamskih gradova ‘67.
Onim Dinamovim dodao je i 31 utakmicu i 21 pogodak za najbolju selekciju Jugoslavije.
Za Jugoslaviju je debitirao 16. rujna 1962. godine u susretu protiv DR Njemačke (2:2), a posljednji put zaigrao 1968. godine protiv Španjolske (0:0) u Beogradu.

Kao kapetan reprezentacije sudjelovao je i na Olimpijskim igrama 1964. u Japanu.

Na terenu i izvan njega - gospodin. Završio je Pravni fakultet, Višu trenersku i Ugostiteljsku školu, bio je vlasnik kafića u Zagrebu.
"Zagreb me zarobio, tu sam više od četvrt stoljeća. Tko jednom zagrize zagrebački asfalt, taj ga više ne pušta" rekao je jednom prilikom.
Od Dinama i Zagreba zauvijek se oprostio 29.listopada 2020. godine.