U nacelu se slazem s tobom... I ja mislim da je temelj svake vjere ostvariti taj neki zen... Za neke je taj trenutak mira i spokoja pogled sa planine, za neke piva poslije termina, za neke cigara nakon seksa, za druge je to 90 minuta na tribini.... Sve ove stvari na prvu nemaju veze sa vjerom, ali za mene sve stvari koje nas cine sretnima su vjera.... Sretan covjek je ispunjen u tom trenutku, dobro je njemu a i ljudima oko njega i to je sva sustina.... Kada bi taj trenutak mogli zadrzati kroz cijeli zivot to bi za mene bio raj kakav se propagira u vjerskim knjigama
Za opisati moju frustraciju Crkvom moram otici malo sire... Prvi put sam osjetio gadjenje na krizmi kada je kardinal dosao sa dvije a8, u jednoj vozac i on, a u drugoj osiguranje... Sve bi to bilo uredu da u propovijedi nije pricao kako treba biti ponizan, ne treba juriti materijalna bogatstva i slicno.... Citajuci nasu crkvenu povijest, tu se spominju raznorazni mali- veliki junaci... Od ljudi koje su Turci nabijali na kolac i ostavljali 3 dana da zivi trunu, do Dive Grabovceve, drinskih mucenica i slicnih do covjeka u novom Audiju koji propovijeda siromastvo... Fantastican niz
Zapostavio sam vjeru do prije par godina kada sam bio na Misi u jednom povratnickom mjestu kojeg su Srbi do temelja spalili. Danas je prosjek godina u tom selu 75+ i tih sat vremena nedjeljom je nesto oko cega se tim ljudima vrti zivot... Na toj Misi sam dozivio prelijepo iskustvo, valjda najgore pjevanje koje sam cuo u zivotu, ali s toliko ljubavi u njemu da te neka toplina obuzme... Poslije toga su mi se stalno redala neka cudna iskustva... Dozivio sam neki trenutak istine sam sa sobom da nisam sretan... Skuzio sam Da me izlasci petkom i subotom do 5 ujutru ne cine sretnim, da ne moram to raditi, da mogu ostati kuci i slicno... Poslije toga skuzis kako su druzenja uz rostilj 100 puta bolja i da ne moras raditi sta svi ostali da bi bio sretan... Danas citam puno vise, informiram se o vjeri a kada idem na Misu to su najcesce male zajednice i nesto drugaciji nacin slavljenja Boga... Za mene puno ispravniji
Zamjeram Crkvi par stvari... Prva je uljuljkanost u stilu nama je dobro.... Oko pitanja kao sto su abortus i omugucavanje udomljavanjanja djece gay parovima me jeza hvata... Crkva ima stav da je to grijeh, da to sve treba zabraniti i to je vise manje to od njihovog djelovanja, Osobno mislim da je nekom nesto braniti valjda najgora stvar jer ce iz inata uraditi suprotno... Crkva se mora zalagati za edukaciju ljudi oko tih pitanja... Imaju dovoljno veliku moc da traze pustanje filma o postupku abortusa na javnoj televiziji (nikakva propaganda, samo da se pusti snimka postupka) da rade istrazivanja o psihickim posljedicama zena koje su pobacile... Danas znamo da je glavni uzrok abortusa ekonomske prirode... Crkva uz pomoc vjernika u najgorem slucaju moze financirati trudnocu osobi koja ne zeli dijete i poslije ga predati paru koje ne moze imati djecu
Isto je i sa udomljavanjem djece... Crkva se mora zalagati za tu djecu... Svake nedjelje se moze umjesto lemuzne skupljati za bolje uvjete te djece... Ne smije se dogadjati da su ta djeca gladna, pothladjena i slicno... Kada bi Crkva poboljsala uvjete te djece ( a moze), nikada nam se takve sramote ne bi dogadjale... Ovako je bolje da ih i ti cudni ljudi udome( makar i pod cijenu teske psiholoske torture koju ce ta djeca proci kroz skolu) nego da su gladna.
Zadnja stvar je pedofilija... Odnos vrha Crkve prema tim zlocincima je na 100 nacina potpuno pogresan... Crkva je ogromna organizacija i kukolj se mora pojaviti, ali nema opravdanja da se te likove brani i sakriva