Dinamo Zagreb 2024./2025. - o svemu pomalo Ovo što se događa ove sezone s Dinamom u HNL-u je sramota.
Sramota i odgovornost svih uključenih u svakodnevno funkcioniranje kluba.
Da, kriva je i Uprava. Kriv je i izvršni odbor. Krivi su i "dinamovski" novinari. Kriv je i Marko Marić. Kriv je i Velimir Zajec. Kriv je i onaj tko održava travnjak. Krivi su i bivši treneri.
Krivi su i igrači. Međutim njihova krivica se u solidnom postotku amnestira.
Kao da su oni neki pasivni promatrači koji imaju neke veze s onim što se događa na terenu, na neki način mogu utjecati na to, ali ne mogu ništa pretjerano napraviti da se situacija promijeni.
Neću sad pojedinačno analizirati niti katastrofalne trenerske poteze, niti igrače pojedinačno, niti postavu i formaciju na terenu, niti sulude odluke da kada gubiš utakmicu za titulu ne napuniš šestanesterac špicama, na kraju ću se samo osvrnuti na jednog od njih.
Boli me što sam ove sezone gledao Dinamo koji može i zna – ali samo kad uvredljivim i razmaženim mimozicama paše. Gledamo vas kako se u Ligi prvaka bacate na glavu, ginete protiv protivnika koji vrijede pet, deset, dvadeset puta više. Kako pokazujete zube Riceu, Morati, Odegaardu, Leau. Kako trčite i grizete na Emiratesu, u Salzburgu ili Bratislavi. Kako krnji imate muda igrati sa jakim Celticom.
Znači da možete.
Tada nisu problem senatori. Tada Mišić ne uzima Baturini slobodnjak. Tada je svejedno koliko je stranaca, a koliko domaćih u ekipi. Tada nije bitno koliko može izdržati Ademi, je li Gabriel lijevo, a Teofil bek. Tada nije bitno tko je na klupi. Niti je li se jela cikla ili biftek.
I što onda dobijemo u HNL-u? U utakmicama u kojima lomimo sezonu?
Sezonu u ovoj jadnoj, smiješnoj ligi u kojoj nam si konkurencija na sve moguće načine puca u noge. U kojoj nam je konkurencija tako smiješna da u toj Ligi prvaka koju ste vi igrali vjerojatno ne bi uspjeli zabiti ni autogol. Konkurencija koju nema tko od otpada iz država koje se kakti bave nogometom nije napucao u europskim kvalifikacijama. Što dobijemo u trenutku kada pobjedom okrećemo sve?
Ništa.
Apsolutno ništa.
Glave u podu, prazne poglede, pasove unatrag, izbjegavanje duela, lagani jogging.
Kao da vam je mrsko igrati. Kao da vas netko tjera na silu. Kao da Dinamo nije klub koji vas plaća.
To nije loš dan, jedan, drugi, treći. To nije nekvaliteta. To je ODLUKA. Odluka da vas boli kurac.
Tri trenera vam nisu valjala? Valjate li sami sebi?
25 milijuna eura plaća i bonusa ste znali uzet kad ste nešto i napravili. Novce koje ste apsolutno zaslužili. A što kad zabrljate?
"A što ako uspijemo?" A što ako ne uspijemo?
Ništa, idemo dalje, „nismo bili pravi“. Pa dokle više?
Kad ćete snosit odgovornost kao odrasli ljudi? Kao profesionalci?
Za kolo ili dva opet će se otvoriti nova šansa. Ovo nije bila zadnja. Konkurencija će do kraja sezone sigurno još kiksati. Vidjeli smo već sto puta. Bit će i sto prvi. Još će nam se otvoriti prozor, još će se karta dobro posložit, još ćemo dobit priliku za priključak.
Ali što nam to vrijedi kad nemamo ekipu koja želi iskoristit takvu priliku?
I da odmah nešto razjasnimo – nisam ja nikakav idealist.
Ne tražim da im srce lupa za svaku pobjedu, da pjevaju „ajmo plavi“ pod tušem, da se napiju od sreće kad osvoje naslov, ni da će ustajat po mraku da ranije odrade obveze kako bi mogli pogledati taj klub.
Ne moraju ga niti voljeti. Ne moraju voljeti ni ovaj grad.
Niti plavu boju, ni Maksimir, ni povijest kluba.
Ni Bad Blue Boyse, ni Dinamovu himnu, ni pjesme s tribina. Ništa.
Boli me ona stvar za emociju koju imaju igrači prema Dinamu.
Tražim poštenje. Minimum ljudskosti. Profesionalizam.
I da se ponašaju, ili bar pokušaju ponašat kao što se ponaša Teofil – momak koji možda nije najtalentiraniji, ali nikad ne ide ispod granice poštenja. On gine. On skače. On ne kalkulira. On otrči protivniku po loptu i namješta mu je kad gubimo. On poštuje onog tko ga plaća i za koga igra.
Kada nije na terenu ili na klupi onda je u loži u odijelu. U košulji. Jer je profesionalac. Radnik koji se pošteno odnosi prema svom poslodavcu.
I za kraj ne mogu se oteti jednom dojmu.
Kako bi to izgledalo da je Zdravko Mamić tamo?
Lopov, seljačina, čoban, kriminalac koji je godinama potkradao klub, sistemski razarao njegov puk.
Takav četnik da stane pred njih. Jel bi se šetali u onako važnoj utakmici kao jučer? Jel bi ih bolio kurac?
Njih jučer iz lože gleda Zvonimir Boban. Legenda. Ime.
Čovjek kojeg poštuju svi u svijetu nogometa. Kojem se sklanjaju s puta funkcioneri kada zakorači u FIFU ili UEFU. Čovjek koji će možda nekom od vas promijeniti put u Dinamu. Produžiti ugovor. Pružiti novu šansu.
Šta oni rade? Šetaju. Boli ih kurac.
Uz dužno poštovanje, i respekt za sve napravljeno za ovaj klub prethodnih sezona, skidam kapu.
Ali ova sezona je u najvećoj mjeri krivica vas, igrača.
Jer niste pokazali niti poštovanja niti obraza za POSAO koji obavljate.
I to moje mišljenje se neće promijeniti kako god završila sezona.
Zvone. Napalm. I čisti svlačionicu kako god misliš da je potrebno.
Samo Teofila ne diraj.