Moja prica - Zasto volim Dinamo Zagreb!? Evo, probal bum i ja ispricat svoju pricu kak to da volim bas Dinamo Zagreb, iako mi pisanje sastavaka nikad nije islo pretjerano dobro.
Moje podrijetlo je kaj se tice simpatiziranja Dinama potpuno cisto. Naime, mamini su svi pravi Purgeri, kak bi Kumerle iz “Bitangi” reko, jos od 7. st. Naravno, u to neko jugo doba, svi koju su se htjeli poistovjetit sa Zagrebom i Hrvatskom navijali su za Dinamo. Tak je to krenulo od mog pradede koji je bil bas pravi zaljubljenik u nogomet i Dinamo i koji je fural moju mamu ko klinku redovito na utkamice. Njegov sin, odnosno moj deda, nije nastavil tu tradiciju odlaska na tekme, i nekog veceg navijanja posto bas i nije bil prezainteresiran za nogomet, vec vise boks, judo...al je zato svake godine redovito kupoval novi Dinamov kalendar koji se moral stavit na zid u garazu.
Tatina strana je malo drugacija prica. Roden je u Bosni, no odrasel je sa svojim ujakom u Zagrebu te je on bil taj koji ga je prvi put otfural na utakmicu i priblizil Dinamu.
Konacno, na red sam doso i ja. Kad sam prvi put, recimo, primijetil Dinamo, to je bilo s navrsene 4 godine. Sjecam se da je to bila moja prva zgoda na Maksimirskom stadionu. Utakmica Dinamo-Split, zapadna tribina (jbg tata bas voli tu zapadnu tribinu) i malo kisice. Najvise su mi iskreno ostali su sjecanju oni stiropori za sjedenje.
Iako je to bilo doba kad sam bil fakat mali klinac, pocel sam trazit mamu i tatu da mi kupe sve Dinamovo kaj ja vidim usput. Tak sam prvo dobil CD-Dinamove pjesme, a onda i plavi diadorin dres, pa siltu i tak pomalo. Jos uvijek sve cuvam iako su neke stvari poderane od igranja fuce na skolskom. :confused:
E sad nastupa jedan od bitnijih perioda u mom zivotu, a to je treniranje u Dinamu. Iskreno smatram da nisam bil neki tata-mata u nogometu, al trenirat neko vrijeme u klubu u kojeg si zaljubljen je meni bilo jednako ko stat na centar Maksimira pred 35 hiljada ljudi.
Naravno, za to vrijeme sam bil svaku tekmu na istocnoj tribini posto smo mi koji smo kao trenkali dobivali besplatne karte pa kao zakaj ne otic i iskoristit (tek sam kasnije skuzil kakvu sam ja zapravo vezu stvoril izmedu sebe i kulture odlaska na stadion). Nisam ziher koja je to sezona tocno bila, al mislim da je bila tekma Dinamo-Osijek kad sam ja prvi put primijetil nasu grupu-BBB. Barjaci su se vijorili, a pjesma odzvanjala. Nemre bolje, mislil sam si “pa ja moram jednom otic medu te nabijene decke”.
I tak nazalost, desilo se to da je uslijedilo “mracno doba” koje nam je svima dobro poznato. Trenkal i dalje jesam, al stadion me bogme videl nije, ne zato kaj sam ja stvaral neki otpor, neg iz neobjasnjivog razloga nisam imal volju ic, povezal bi to nekak sa svojim dedom koji mi je bil najbolji frend i zbog cije smrti mi nije bilo do bilo kakvog veselja dosta dugo.
Konacno, dosla je u meni zelja da se vratim tam di mi je i mjesto. Utakmica Lokomotiva-Dinamo, stadion Kranjceviceva i trganje glasnica za voljeni klub. Jednostavno sam se navuko na taj osjecaj kad izbijas sam sebi zrak iz pluca dok vices “Znaj da ipak meni znacis sve...” Nazalost u to vrijeme sam sam iso na tekme jer nisam znal nikakvu ekipu, al sve s vremenom dode na svoje.
Ljubav se nemre objasnit, no ona je tu. Nemam neke prezanimljive zgode s gostovanja koje bi vam bile jos zanimljivije, al se nadam da sam vam bar malo priblizil svoj put do Dinama.