Imam prijatelja koji je rodjen u Munchenu, gore je proveo rano djetinjstvo, ovdje se skolovao i sad je opet gore. Veliki navijac sechzigera i pricao mi je nekad te price. Ide jako cesto na utakmice i odusevljen je atmosferom. Na Bayern ide samo ako u LP dodje neki tim koji mu je simpatican.
Al kad spomenu njih, podsjeti me na jedan drugi njemacki klub. Nije da cu postaviti samo slike, nego cu napisati pricu, barem cu pokusati, jer pisem onako iz sjecanja, davno sam pratio tu radnju. Prica je bitnija od samih slika.
U pitanju je klub iz istocnog dijela Berlina, Union ili kako bi kod nas rekli Jedinstvo Berlin. Klub je igrao treci rang takmicenja na starom i orunulom stadionu i na istom je izborio promociju u 2.Bundesligu. Umjesto slavlja nastao je problem. Union nije dobio licencu, a Grad je odbio da renovira njihov stadion i imali su samo jednu opciju. Selidba u zapadni dio Berlina i zajednicki stadion s mrskim rivalom Hertom. Ta jedina opcija nije dolazila u obzir i poduzeli su sve da sebi stvore bolju opciju. Grad je odbio sve njihove zahtjeve za renoviranjem i ljudi su jednostavno narodski receno zasukali rukave.
Od Grada su dobili dozvole za renoviranje, klub je imao nesto sitno novca, a navijaci su kucali od vrata do vrata i zicali za vrecu cementa i slicno. Skupili su materijal i prihvatili se posla. Od novca su platili tesku masineriju da rusi stari stadion, a oni su svojim rukama napravili nove tri tribine. Kao da sutra ja, deda, cavalera i ostala ekipa odemo do Maksimira, zasalujemo tribinu i betoniramo. Zvuci nestvarno, al sami su uradili skoro pa sav posao. Krov je bio ono sto nije u njihovoj moci i to je uradila neka firma sa svojim profesionalcima. Ljudi iz svih mogucih bransi su radili na stadionu, od zidara do odvjetnika. Na kraju su uspjeli, napravili su stadion i dobili licencu. Bilo je cak i zena, ali su one pravile hranu za radnike i slicno. Vecinom se radilo u poslijepodnevnim i vecernjim satima, jer su ljudi dolazili s posla i onda isli na stadion obaviti svoju navijacku duznost.
Na stadionu su izgradjene tri tribine, cetvrta centralna je bila u solidnom stanju, a s obzirom sta sve uglavnom ta centralna tribina zahtjeva to je bilo u nemoci navijaca i taj projekt je ostavljen za neka bolja vremena koja su kasnije i dosla.
Poslije zavrsenog posla pred stadionom je podignut spomenik na kojem su upisana imena svih ljudi koji su pomogli u izgradnji.
Za kraj jos samo slika projekta kako zamisljaju da urade dogradnju:
Znam da to nije neki ultra moderni stadion, ali je meni ovo stadion s najljepsom pricom i najljepsom pozadinom. Zao mi je sto mi je riknuo stari komp, ucitao bih slike i postavio. Imao sam cijeli set slika starog stadiona, stadiona u toku rusenja, pa i za vrijeme izgradnje. Toliko je zanimljivo vidjeti sve te ljude, vidis da to nije posao za njih, ali su tu, rade, pomazu. Na kraju su uspjeli u svome naumu i napravili taj stadion. Klub je u toku te sezone imao financijskih poteskoca i navijaci su imali akcija poput ciscenja snijega s parkinga i slicno.
I jos su po necemu poznati. Na Badnje vecer se taj stadion napuni do posljednjeg mjesta i pjevaju se Bozicne pjesme.
Nisam siguran, ali tamo nekad 2002. otprilike se prvi put okupilo 50-100 ljudi i sad 15 godina nakon toga to je postala tradicija, cijeli stadion ceka Bozic zajedno.