Upravljačka Tijela | Predsjednik | Uprava | NO Imam doma jedan stari auto koji me polako dovodi do ludila. Svako malo neki kvar. Jedan dan ne pali, drugi dan nešto lupa, treći dan se upali neka lampica na kontrolnoj ploči. Odem kod majstora, promijenim dio, uložim novac i pomislim: Eto, sad bi napokon trebalo biti sve u redu.
I stvarno, auto nakon toga nekoliko dana sasvim pristojno vozi. Čovjek se ponada, pomisli da ipak nije toliko loš i da mu treba dati još jednu priliku. A onda, naravno, opet nešto rikne. I tako u krug.
Više ni ne znam koliko sam novca ulupao u njega. Svaki put ista priča: treba promijeniti ovo, popraviti ono, još samo taj jedan dio i bit će dobro. Na kraju dijelovi i popravci koštaju više nego što auto uopće vrijedi, a da ne govorim o izgubljenim živcima i vremenu.
Kad razgovaram s ljudima koji se razumiju u aute, svi mi govore isto:Čovječe, riješi se toga i uzmi nešto novije! Koliko još misliš ulagati?
I iskreno, sve ih više razumijem. Umoran sam od kvarova i stalnog popravljanja. Svaki put se ponadam da je problem riješen, a onda me za nekoliko dana dočeka ista priča.
Ali postoji jedan problem. Imam ženu koja se tog auta jednostavno ne želi odreći.
Njoj je taj auto dobar. Kaže da ima potencijala, da treba imati strpljenja i da će se stvari s vremenom posložiti. Kad auto nekoliko dana radi kako treba, to je dokaz da smo na dobrom putu. Kad se ponovno pokvari, nema panike, samo treba riješiti još jedan problem i nastaviti dalje.
A povrh svega, žena ima i svoju viziju kako se taj auto mora voziti. Zamislila je određeni stil vožnje i ne odustaje od njega, bez obzira na stanje automobila i njegove mogućnosti. Ako ne ide kako je zamislila, očito ga treba još malo doraditi, promijeniti pokoji dio i nastaviti po planu. Nije problem u ideji, nego valjda u autu koji je još ne može provesti u djelo.
I da stvar bude bolja, tu je i ženina najbolja prijateljica Španjolka, koja ima svoje mišljenje o automobilu i ne libi se reći što misli. Lijepo objasni što ne valja, gdje su problemi i što bi možda trebalo napraviti drugačije. Ali žena je sasluša, možda se čak i složi s ponečim, a onda opet nastavi po svome. Ipak ona najbolje zna što je dobro za njezin auto!
A ja? Ja sam već na rubu živaca. Ne tražim da auto bude savršen, ali valjda je normalno očekivati da možeš sjesti u njega i odvesti se negdje bez straha da će se putem nešto pokvariti.
Eto, tako se ja osjećam s Kovačevićem u Dinamu. Gledam kako se stalno nešto popravlja, kako se nakon nekoliko dobrih dana svi ponadaju, a onda se opet pojave isti problemi. I dok ljudi oko mene govore da je možda vrijeme za drugi automobil, moja žena ne odustaje od ovoga.
A ja samo razmišljam koliko ćemo još novca, vremena i živaca uložiti prije nego što priznamo da možda nije stvar samo u još jednom popravku.
Jer najlakše je stalno mijenjati dijelove. Puno je teže priznati da možda treba promijeniti cijeli auto.