Za mnoge je Franjo Glaser najbolji Dinamov golman svih vremena. Bio je visok, elegantan, zgodan poput glumca. Među vratnicama iznimno suveren, hladan, racionalan, golman koji nije znao griješiti i koji je bio znatno ispred svog vremena. Nikad se nije bacao zbog bravure, što je odlika mnogih, pa i današnjih golmana. Bio je sjajan na gol-crti, a maestralan na istrčavanju. Ubačaje je hvatao s lakoćom, a kad ne bi to mogao, loptu je boksao uvijek daleko od gola i uvijek sa strane, kako suparnik ne bi bio u mogućnosti odmah gađati gol. Iako je igrao još u 30-im godinama prošlog stoljeća, bio je moderan i za današnje pojmove, jer je često znao odigrati ulogu središnjeg braniča, i to vrlo samouvjereno. Upisao je puno asistencija suigračima, danas to povremeno vidimo tek kod Ter Stegena u Barceloni. Svoju je obranu savjetima i mirnoćom činio boljom… Tako je Glasera opisao nekadašnji Hajdukov igrač Anđelko Marušić, koji ga je dobro upoznao na terenu.

Glaser se rodio u Osijeku (7. siječnja 1913.), ali je odrastao u Sarajevu. - 'Imao sam samo četiri dana kad su se moji preselili u Sarajevo. Tamo sam počeo braniti za radnički klub Hajduk i to već 1927. godine, kad mi je bilo 14. Među vratnicama sam ostao punih 20 godina. U Osijek smo se vratili 1931. godine, da bih ’33. otišao u beogradski BSK iz kojeg sam ’36. stigao u Gradjanski'.

Međutim, u BSK-u početak nije bio lagan. - 'Njihov tehniko' Kika Popović me je vidio na jednoj utakmici i istu večer odveo u Beograd. A oni su već imali tri golmana; Gazzari, Matić i Gligorijević. Dva mjeseca nisam dobio priliku u klubu, ali zato sam nastupio za reprezentaciju. Kako? Bio sam rezerva Matiću pa sam ljutit otišao među gledatelje. Turci do poluvremena vode 2:0, a onda strka, traže me sa svih strana. U nastavku smo iz dva moja ispucavanja napadačima zabili golove za 2:2, da bi na kraju i pobijedili. Moraš znati braniti, ali moraš imati i sreće'…

Brzo je potom dočekao i šansu u BSK-u. - 'Igramo u Milanu protiv Ambrosiane-Internazionalea. Do poluvremena je već 5:0 za njih. Gazzari na golu ima loš dan. Odjednom mi govore da se svlačim, a trener Simić mi kaže; - 'Ovo ti je prilika, budeš li dobar, ostaješ na golu.'Pepino Meazza s druge strane…Puca u rašlje, ja obranim, puca nisko, ja obranim… Na kraju smo izgubili 6:1, a gol smo zabili na moje ispucavanje. Više nisam bio rezerva'…

Gradjanski ga je doveo kao veliko pojačanje, tada je već slovio za najboljeg golmana u Jugoslaviji. - 'Dobio sam stan i 30.000 dinara s kojima sam ga mogao urediti'. Za ono vrijeme bio je to sjajan novac… Pregovori su bili napeti, jer u Zagreb je došla kompletna delegacija BSK-a kako bi ga vratili u Beograd. No, Franjo je već bio odlučio. Zbog problema s papirima nije odmah potpisao za Gradjanski, nego je neko vrijeme bio član Maksimira, ali to je bila samo formalnost.

Glaserov start u Gradjanskom bio je impresivan. Početkom 1937. bile su dogovorene dvije utakmice s velikim Juventusom, prva u Beogradu, druga u Zagrebu. Zanimljivo, bila je to prva utakmica između Gradjanskog i nekog talijanskog kluba nakon punih deset godina. Sportski su odnosi, naime, bili prekinuti jer je na utakmici između Juventusa i Gradjanskog izbila velika tučnjava u kojoj je bilo i šaka i krvi… Utakmica u Beogradu bila je utakmica pomirenja. Uglavnom, Glaser je debitirao baš protiv Juventusa. Gradjanski je slavio 1:0, a onda je uslijedio uzvrat u Zagrebu. O tome kako je Glaser branio u tom uzvratu svjedočio je legendarni Milan Antolković.

- 'Talijani su tog poslijepodneva igrali fenomenalno, mi na terenu nismo ni postojali. Ni Jazbinšek, ni Kokotović, a ni ja… Tu je utakmicu igrao samo jedan čovjek, samo Franjo Glaser. Sam protiv svih, sam protiv Juventusa. Franjo je branio sve, s metra, s tri, s pet, s dvadeset. Po zraku, po zemlji, to je bilo nevjerojatno za gledanje. Talijani su čupali kosu, dolazili i dodirivali Glasera kako bi se uvjerili da je doista čovjek. U jednoj situaciji njihov centarfor Borel krenuo je sam na Franju, ovaj je istrčao izvan kaznenog prostora i Borel ga je zaobišao i krenuo prema praznim vratima. Već je slavio gol, kad se Franjo ukazao i munjevito obranio loptu koja je išla u gol. Talijane je taj gol toliko slomio da više nisu bili u stanju ništa odigrati, pa smo mi živnuli i zabili im tri gola. Hej, završilo je 3:0 za nas, a trebalo je biti 10:0 za njih. Čudo jedno. Glaser – Juventus 3:0, to je bio stvarni naslov s te utakmice. Sve je napravio, uplašio ih, uništio i slomio, a mi na terenu smo samo završili posao'.

Poslije su se legende prepričavale i nakon dvije utakmice koje je Jugoslavija odigrala s Mađarima i to 1940. Utakmice su završile 1:1 i 0:0, iako su Mađari bili znatno superiornija momčad, ali ni oni nisu imali recept za čudesnog Franju. - 'Te dvije utakmice, kao i ona protiv Juventusa, tri su mi vjerojatno najbolje u karijeri, ali bilo ih je još na stotinu u kojima sam doista bio nesavladiv' - tvrdio je Glaser.

Za Glasera kažu da je prvi među golmanima počeo braniti nogama, ali i da mu je teško netko mogao zabiti gol glavom. - 'To je bilo nemoguće', svjedočio je i legendarni Jazbinšek. Naravno da je Glaser, kao i svaki golman, imao svoju crnu točku u karijeri. - 'Igrali smo protiv Njemačke u Zagrebu, izgubili 5:1, a ja ništa nisam mogao obraniti. Jedan sam gol primio kroz ruke, drugi s 30 metara'. Godinu dana kasnije igrala se uzvratna utakmica, završilo je 2:0 za Jugoslaviju, a Glaser je bio igrač utakmice… Kad je riječ o ostalim golmanima, Glaser je uvijek izdvajao jednog. - 'Zamora. Bio je čudesan golman, igrao sam protiv njega u reprezentaciji. Za mene najbolji od svih. Cijenio sam i Planičku, iako nije bio moj tip golmana, a Jašin je bio veliki majstor između vratnica'.

Bio je Glaser majstor za obranu 11-teraca. Prema vlastitom svjedočenju, imao je nevjerojatnu statistiku. - 'Pucali su mi 94 puta, a ja sam 73 puta obranio 'elver'. Kako? Gledam golmane i vidim kako griješe. Toliko puta sam ih upozorio da ne gledaju igrača koji puca u oči, nego samo u noge. On mora izvesti onaj zadnji trzaj koji ukazuje gdje će pucati. A golmani se bacaju unaprijed, kao da će pogoditi stranu. To je branjenje na čistu sreću, a to nije dobro. U jednoj utakmici s Rumunjima strani sudac nije uspio doputovati pa je sudio domaći Rumunj. Na kraju utakmice svira on 'elver' koji nije imao veze. Moji se bune, a ja im kažem; - 'Pustite, obranit ću. 'I obranim ga, ali sudac ponavlja jer je netko uletio prije u 16 metara. Opet gužva, a ja ponovo miran. I opet obranim, Kovacs mi je dva puta pucao. No, sudac opet po svom i dosuđuje treći 'elver'. Prilazi Bindea, znalac, dobar šuter. Skinuo sam i njemu… Tri u nizu'!

Glaser od sebe nije pravio heroja, čak je bio spreman priznati i da ima tremu uoči većih utakmica.- 'Mislim da se prije svakog nastupa, posebno većeg, mora osjećati uzbuđenje i ta kratkotrajna trema'.

Kao svog nasljednika vidio je samo Monsidera; - 'Imao je sposobnosti po kojima me je mogao dostojno naslijediti'.

Volio je braniti u Splitu. - 'Redovito je bio najbolji na utakmicama, a pamtim da je i meni skinuo čistu šansu sa samo dva metra. Pucao sam, a on je otvorenom šakom obranio', pričao je i veliki Hajdukov igrač Leo Lemešić, a najveći kompliment dao mu je Branko Kralj; - 'Nasjedio sam se iza gola Beari i Monsideru. To su bili giganti. Ali Glaser je bio nešto posebno, čudesan u obrani na samoj crti, neponovljiv u istrčavanju, sjajan u igri nogometa. Trema mu je katkad bila jedina mana, ali kad bi obranio prvu, više mu nisi mogao zabiti gol'.

Glaser je u Gradjanskom ostao sve do kraja drugog svjetskog rata kad prelazi u beogradski Partizan, a zatim i u splitski Mornar u kojem je 1948. završio karijeru.

Franjo Glaser bio je jedan od najvećih vratara u povijesti ovih prostora, legenda beogradskog BSK i našeg Gradjanskog, te reprezentativac Kraljevine Jugoslavije i Nezavisne Države Hrvatske. Nastupio 35 puta u A reprezentaciji i jednom u B reprezentaciji, kao i 6 puta neslužbeno za bivšu državu, zatim 11 puta za Hrvatsku (NDH), 26 puta za BLP (Beogradski loptački podsavez) i 15 puta za momčad ZNP (Zagrebački nogometni podsavez).

O Glaseru, mitskoj vratarskoj pojavi, dobar glas pronio se širom Europe, pa je tako jedan engleski nogometni portal zabilježio kako je veličanstveni Osječanin između 1933. i 1949. godine, braneći za BSK, Gradjanski, Partizan i splitski Mornar, nanizao čak 1225 nastupa među vratnicama. Od tih 1225 nastupa njih 127 bilo je u službenim susretima koje je branio čuvajući mrežu Gradjanskog s kojim je osvojio dva prvenstva Jugoslavije, jedno prvenstvo NDH, jedno prvenstvo Hrvatsko - Slovenske lige, dva puta osvajao je ligu ZNP, te po jednom Zimski i Hrvatski Kup.

Po završetku igračke karijere odlučio se posvetiti onoj trenerskoj gdje je također imao angažmane u mnogim hrvatskim i jugoslavenskim klubovima, ali okušao se i u međunarodnim trenerskim vodama u Austriji. Bio je trener u beogradskom Partizanu, splitskom Mornaru, Dinamu, mostarskom Veležu, banjalučkom Borcu, Rudaru iz Breze, Bratstvu iz Novog Travnika, Osijeku (pod ondašnjim imenom Proleter), Slogi iz Doboja, Rijeci (pod ondašnjim imenom Kvarner), zagrebačkoj Trešnjevci, te u austrijskom Klagenfurtu (u Kapfenbergu), Zagrebu i Ljubljani.

Povijest Dinama bilježi kako je plave vodio od srpnja 1948. do siječnja 1949. godine u vrijeme kada je Dinamo branio naslov prvaka, što je uvijek teže nego ga osvojiti. Uoči utakmice s Wiener Sport-klubom, Glaser je procijenio da je vratar Arneri u slabijoj formi pa je među vratnice postavio Zlatka Golca. Uprava Dinama tome se protivila, no Glaser je ostao dosljedan. Plavi su pobijedili Austrijance s 3:0, a Golac je čak obranio i jedanaesterac. Sljedećeg dana Glaser se morao javiti tadašnjem članu uprave Dinama Vitomiru Sunku, a ovaj mu je navodno zbog tvrdoglavosti uručio otkaz. Glaser je tako Dinamo vodio u samo 13 utakmica, a na klupi ga je naslijedio Bruno Knežević.

Franjo Glaser vodio je buran, uzbudljiv život, dostojan filmskoga uratka. Nažalost, mladenačke dane slave zasjenila mu je mračna epizoda s beogradskog kupališta, ubojstvo 17-godišnjega Radomira Stokića u ljeto 1936. godine. Taj je mlađahni član tehničkog vodstva BSK za vrijeme poslijepodnevne dokolice na jednome savskome splavu šaleći se isprovocirao Glasera koji ga je gurnuo u Savu. Mladić je na žalost bio neplivač i, dok je zazivao pomoć, brzo je nestao pod površinom vode. Utopio se.

Svjedoci su ispričali da je Glaser samo sat prije tragedije Stokića počastio ručkom, ali i kako zbog svoga čina nije pokazao nimalo kajanja. Sljedećeg dana išao je na u Novi Sad na prijateljsku utakmicu svoga BSK. Nakon što je bio priveden zbog sumnje na ubojstvo, Glaser je bio potpuno miran i uvjeren da će izbjeći zatvorsku kaznu. No njegovi suigrači, koji su svjedočili svađi Glasera i Stokića, potvrdili su da im je Franjo priznao da je gurnuo mladića u Savu. – 'Ne brinite se, isplivat će negdje' – prepričao je jedan suigrač jezivu Glaserovu izjavu.

Glaser je, napisala je Politika, izricanje dvogodišnje zatvorske kazne u beogradskoj sudnici dočekao s osmijehom. Nekako je bio isposlovao da kaznu služi u nekom hrvatskom zatvoru, iz kojega je bio pušten puno prije isteka kazne. Međutim, povijest ne pamti Franju Glasera samo kao hladnokrvnog ubojicu nego i kao istinskoga dobrotvora. Njegov humani čin prema obitelji austrijskoga Židova sa zagrebačkom adresom Davida Weissa opisan je u listu Ha-Kol, glasilu židovske zajednice u Hrvatskoj.

Naime, Franjo Glaser bio je prijatelj s Weissom, inače sportskim novinarom i menadžerom koji je Građanskom organizirao englesku turneju 1936. godine. Tako je slavni vratar purgera, u eri najveće hajke na Židove u Zagrebu, potajno sklonio Weissa i njegovu suprugu u stan u vlasništvu Građanskog, u zgradi u Boškovićevoj ulici. Tamo su se skrivali gotovo tri godine. Nakon što se jednom zgodom David Weiss neoprezno prošetao gradom, a susjedi su ga uočili, Glaser je uz pomoć trenera Bukovija pronašao novo sklonište za svoje židovske prijatelje. Sakrili su ih u potkrovlje jedne zgrade u Kupskoj ulici, nedaleko od igrališta Građanskog. Tamo su dočekali oslobođenje Zagreba.

Zanimljivo, tadašnji ustaški predsjednik Građanskog Slavko Prevendar nekako je saznao za Glaserovo dobročinstvo, ali nije ga želio prokazati vlastima. Pamti se glasovita Prevendarova rečenica; 'Franjo, ja sve znam, ali ništa ne vidim'! Da je Prevendar propjevao vlastima, i Weissovi i njihov zaštitnik Glaser bili bi – strijeljani.

U javnost ga je početkom devedesetih ponovno 'gurnuo' Zvonimir Magdić, legendarni novinar 'Sportskih'. Već je bilo odlučeno da se ime Dinamo mijenja, Glaser je Magdiću pitanje oko imena odgovorio:

'Vidite, pitaju me toliki, znani i neznani: Koje ime Dinamu? Ja im bez pardona velim; Gradjanski. Zašto? Zbog velikog imena, zbog tolikih sjajnih igrača, zbog visoke popularnosti. U tome mu nije bilo ravna. I neka nitko ne misli da je Građanski zaboravljen. I ne samo u nas. I u Europi. I u Engleskoj'.

Franjo Glaser preminuo je u 1. ožujka 2003. godine u 90. godini života u Zagrebu.

Srećko Bogdan rođen je u Murskom Središću, 5. siječnja 1957. godine.

Bogdan je nadaleko poznat po nadimku Čeči. - 'Tamo u Murskom Središću gdje sam rođen svaki klinac je imao neki nadimak. Zvali su me Čeči, Čeči i tako je ostalo. Nema neko posebno značenje' - razjasnio je Čeči taj misterij.

Karijeru je počeo s 13 godina u Rudaru iz Murskog Središća, tada nije bilo pionira i kadeta, a sa 16 godina prešao je u MTČ iz Čakovca, koji je igrao u međurepubličkoj ligi.

- 1975. ostvario je ono što je sanjao - prešao je u Dinamo, a točno na 18. rođendan odradio je prvi trening. Pronašao ga je Zorislav Srebrić, kao i neke druge mlade igrače koji su poslije postali okosnica šampionske momčadi. Srebrić ga je zapazio u utakmici u kojoj je Srećko nastupio kontra mlade momčadi Dinama, koju su tad zvali 'mali Ajax' zbog mnoštva talentiranih igrača. I tako, ostao je u Dinamu punih deset godina.

Bogdan je zapravo sve do dolaska u Dinamo igrao na mjestu centarfora. Čak je u svom ligaškom debiju protiv Sarajeva zabio gol za 1:0 pobjedu naše momčadi. Međutim, kada su ga pozvali u mladu reprezentaciju, tamo je bilo pet-šest napadača pa je u dogovoru s izbornikom Stevanom Vilotićem prekomandiran na poziciju libera. Vjerojatno zbog konstitucije, pucao je od mišića i bio među najsnažnijim igračima. Također, bio je poznati po sjajnoj igri glavom i nevjerojatnom odrazu. Iako, ne pretjerano visok, ali sa solidnih 183 centimetra, u pravilu je dobivao zračne duele. Tu činjenicu pripisuje tome da je kao klinac stalno haklao i košarku, skoro pa i više nego nogomet. Kasnije je postao poznat i po specifičnom izvođenju auta pri čemu bi loptu dobacio duboko u kazneni prostor, kao da izvodi korner.

Prvi trofej s Dinamom osvojio je 1980., kada je u finalu Kupa Dinamo pobijedio Zvezdu. Godinu ranije bio je jedan od ključnih igrača u osvajanju ukradene titule 1979. godine. Imao je, međutim, peh da je u vojsku morao baš u ljeto 1981., dakle prije početka legendarne slavljeničke sezone, a vratio se – nakon zadnjega kola. Nije, dakle, formalno sudjelovao u osvajanju naslova 1982. godine, već je zaigrao samo u uzvratu finala Kupa nakon zadnjeg kola. Kroz šalu kaže da je njegovo neigranje pomoglo osvajanju prvenstva. Međutim, suigrači i trener Miroslav Ćiro Blažević smatraju ga dijelom ovog uspjeha i inzistiraju da bude na popisu slavljenika.

Sljedeće sezone osvojio je svoj treći, ujedno i zadnji trofej s Dinamom, Kup protiv Sarajeva. Srećko Bogdan, Dinamova je legenda i s ukupno 309 službenih nastupa (595 ukupno) uz 42 pogotka (139 ukupno) peti je na ljestvici igrača s najviše službenih nastupa u povijesti kluba. Radi se o zaista impresivnoj statistici u rubrici 'golovi' s obzirom na to da se radi o braniču koji je po potrebi uskakao na poziciju napadača. Prvu utakmicu u modrom dresu odigrao je 12. siječnja 1975. protiv Sloge (8:1) u Otočcu, a posljednju 30. lipnja 1985. protiv Hajduka (2:4) u Splitu.

Iz Dinama odlazi u Karlsruher i postaje jedan od najboljih obrambenih igrača Bundeslige, a jednom je bio i u momčadi sezone kao najbolji libero. U spomenutom klubu odigrao je oko 450 utakmica i ostao sve do kraja karijere 1993. Iako je ostao bez trofeja tamo ga smatraju jednom od najvećih legendi kluba. Bogdan je u Karlsruher došao 1985., koji je taman ispao u 2. Bundesligu. Potom je na klupu stigao Winfried Schäfer i krenula je nova renesansa. Ušli su u Bundesligu i tamo se zadržali godinama. Tad su u momčad ušli Oliver Kahn, godinu-dvije poslije i Mehmet Scholl, a Čeči im je bio kapetan.

U Njemačkoj ostaje dugi niz godina i nakon karijere nastavlja djelovati kao direktor omladinske škole i trener juniora u Karlsruheru, a potom i kao pomoćni trener prve momčadi. U sezoni 2001. - 2002. kao glavni trener vodi Mannheim, a od 2003. u redovima Intera Zaprešića radi kao sportski direktor. - 2005., tri kola prije kraja sezone na klupi mijenja Kužea, koji je otišao kada je osiguran ostanak u ligi. Sljedeće sezone Inter se pod njegovim vodstvom borio za naslov prvaka. Bio je to moćan Inter, na pogon velikog broja igrača Dinama koji su u Zaprešiću boravili na posudbi. Izdvojimo Modrića, Ćorluku, Čalea... Modrić je bio glavni začin te momčadi, davao joj je okus i miris. Međutim, Dinamo ga je na polusezoni povukao, a godinama kasnije Čeči je i dalje uvjeren da bi s njegovim ostankom u klubu Inter bio prvak te godine.

Odmah nakon osvojenog drugog mjesta u ligi, odigrao je dvije utakmice u pretkolu tadašnjeg Kupa UEFA, protiv Crvene Zvezde, što je ostao jedini europski izlet 'diva iz predgrađa'. Uslijedilo je bolni pad 'diva iz Zaprešića' i Inter je nakon najbolje sezone u povijesti ili jedne od dvije najbolje ispao iz lige. Kao trener vodio je još Segestu, Međimurje i Savski Marof, a poslije je preuzeo voditeljstvo Škole nogometa i juniorske momčadi Inter Zaprešića. U Međimurju 2010., dobio je otkaz i to na neviđen način. Predsjednik kluba, izvjesni Turopoljac, uručio mu je otkaz usred press-konferencije.

Za reprezentaciju Jugoslavije nastupio je 11 puta u razdoblju od 1977. do 1983., a za Hrvatsku je nastupio dva puta (1990. i 1991.) i zabio jedan pogodak. Jedan je od rijetkih koji je nosio dres obje reprezentacije. Kao najveći žal u karijeri izdvaja to što nije mogao sudjelovati na povijesnoj utakmici Hrvatske protiv SAD-a. Iako se isprva dogovorio s trenerom da ga pusti taj dogovor na koncu ipak nije ispoštovan.

Osim nogometne i trenerske karijere, imao je i zapaženu komentatorsku karijeru. Za vrijeme Svjetskog prvenstva 2006. radio je kao stručni komentator u tandemu sa Željkom Velom. Bio je to ubitačan duo koji je ostao upamćen kao jedan od najpopularnijih komentatorskih parova u Hrvatskoj.