Vi koji ste danas ujutro kupovali pakete online trebali ste dobiti poslijepodne mail da ponovno skinete ulaznice s korisničkih stranica.
U prvoj verziji je pisalo da se isprintana potvrda mijenja na ticket pointu, pa su sad ispravili i dignuli nove gore.
Ne znam da li se išta mijenjalo osim toga.
Možda su poništavali barkodove pa da nemate problema kod ulaska.

Nama si oduvijek bio Čovjek, Gospodin, Igračina. Točno tim redom. A opet sve u isto vrijeme.
I danas ponekad kad gledamo nogomet i sve oko njega, pitamo se kako je to uopće bilo sve moguće.

Na današnji dan, na autocesti pored Novske, u 34. godini ugasio se život Mladena Ramljaka.

“Jednom kad se vratio iz Rotterdama bili smo na večeri u Okrugljaku, i oduljilo se to do dva-tri ujutro. Vozi on mene doma i predloži: ‘Ajmo malo obići stadion, nedostaje mi Maksimir!.
‘Zar si lud, pa tri sata su, što ćeš sad tamo?’, uzvratio sam mu, ali on nije odustao.
Došli smo do stadiona u gluho doba noći i zatekli sve kapije zatvorene, nije se moglo unutra.
On me tada odvezao doma, a sutradan kad smo se našli, nije izdržao da se ne pohvali.
Naime, Mladen se tu noć ipak vratio do maksimirskog stadiona, preskočio ogradu i prošetao ispod tribina, do svlačionica.
Kazao mi je: ‘Htio sam samo malo opet udahnuti miris Maksimira’. Toliko je bio lud za Dinamom” rekao je njegov prijatelj Gebi Hadžiahmić.
Mladen je bio Dinamovo dijete, dečko iz Petrove, koji je cijeli igrački razvoj, od pionira do seniora, kontinuirano proveo u Dinamu.

Jednom prilikom trener Branko Zebec mu je prigovorio “Kakav si ti centarhalf kad ne znaš ni uklizavati”. Mladen mu je na to odbrusio: “Znate li tko uklizava? Onaj tko stalno kasni, a ja ne kasnim pa nemam ni potrebu za uklizavanjem. Ja čisto odnosim lopte.”
S Dinamom je u 523 utakmice osvojio kup 1965. i 1969. , te Kup velesajamskih gradova 1967.

Prešao u jedan od najvećih europskih klubova toga vremena, Feyenoord, tamo postao kapetan i sa njim osvojio Kup UEFA 1974.

“Ne mogu vam opisati koliko mi nedostaje Mladen. Sjetim ga se svaki dan. Evo, nekidan, kad sam gledao tekmu Cluj – Dinamo, u kojoj su me dinamovci silno iznervirali pa sam im svašta izgovorio, odmah sam pomislio kako bi me Mladen zašpotao da me čuje. Taj nikada nije dao na Dinamo, Dinamo mu je bio sve!” rekao je jednom prilikom njegov najbolji prijatelj Gebi Hadžiahmić.

Jedan od najvećih igrača svih vremena, Edson Arantes de Nascimento Pele, milijunima poznatiji i samo kao Pele, čak se tri puta našao nasuprot igrača Dinama.
I niti jednom nije odnio pobjedu!

Tako je u dresu Santosa, na današnji dan, 12. rujna 1969. godine zaigrao i u Zagrebu.
Te večeri srušen je i apsolutni rekord Maksimira na kojem se načičkalo više od 64 000 ljudi.

Kod plavih je prije utakmice stajalo samo jedno pitanje: "Tko će ga čuvati?"
A onda je Belin kapetanski odlučio: "Nitko. Neka igra!"

Brazilci su, nošeni svojim najjačim sastavom u kojem se se nalazili i reprezentativci kao vratar Gilmar, Carlos Alberto, Edu i Rildo, ušli bez respekta u utakmicu. Dok pak Pele posebno nije želio ostati dužan gledateljima te već u početku utakmice pogađa gredu.

Dinamo, koji je taj tjedan s Maksimira isprašio tadašnjeg osvajača Kupa pobjednika kupova Slovana iz Bratislave s 3:0, nije došao pred Brazilce “skinuti gaće”.
Doduše je, ali samo da bi im pokazao kakva “muda” ima.

Čerček odmah uzvraća, te u munjevitom napadu pogađa vratnicu. To mu nije bilo dosta pa uskoro s desne strane proigrava Gutzmirtla, a ovaj zabija za vodstvo Dinama 1:0
Santos se nakon ovog šoka malo probudio i do kraja utakmice, unatoč odličnoj igri plavih, uspio izjednačiti tri minute prije kraja preko Edua. Do kraja je rezultat ostao 1:1

Pele je nakon utakmice izjavio:

“Dinamu je tek poslije vodstva ponestalo daha. Mi smo se tada trgnuli, osjećaj da je voda ušla u uši pokrenuo je naše igrače. Zaigrali smo odlučnije i mislim da smo zasluženo izvukli neodlučeno. Tražio sam prostora na sve strane. A zraka nigdje. Dobro pokrivanje u obrani i jednostavni napadi prema golu. Jedna od mojih prvih utakmica za Santos bila je baš protiv Dinama. Znam da je utakmica bila u okviru turnira Morumbi, u povodu otvorenja tog velikog stadiona u Sao Paulu. Mi smo bili u kooperaciji s Vascom da Gamom iz Rija. Utakmica je završila 1:1, a ja sam bio strijelac za 'santiste'.“

Za Dinamo su nastupili Dautbegović, Cvek, Gračanin, Belin (Miljković), Ramljak, Blašković (Kiš), Čerček, Pirić, Novak, Gutzmirtl i Rora

Nakon trijumfa protiv Real Madrida, na red je došao prijateljski susret s Feyenoordom, tadašnjim aktualnim osvajačem Kupa UEFA.

Utakmica se igrala na Maksimiru 11.rujna 1974. pred više od 30 000 ljudi.
Prvi gromoglasan pljesak nakon što su ekipe izašle na teren zaradio je Miljković zbog svoje 300. utakmice u plavom dresu.
A onaj drugi bio je namijenjen Mladenu Ramljaku koji je pred svojom nekadašnjom publikom, na omiljenom mu igralištu nastupio u redovima nizozemskog prvaka. I to kao kapetan!

Dinamo je Nizozemcima pripremio pravi mali Blitzkrieg i u desetoj (Mujkić), trinaestoj (Kranjčar) i petnaestoj minuti (Mujkić) skida skalp aktualnom nizozemskom i europskom prvaku.

Za Purgere su istrčali: Šarović, Devčić (Bedi), Jovičević, Tukša (Lalić), Miljković, Blašković (Kuže), Huljić (Čerček), Kranjčar (Bonić), Mujkić, Poljak, Senzen (Repalust)

znao sam da će oni ovako krenuti, posebno nakon komentara na njihovom forumima u smislu "nadamo se da zbog povijesti ICF-a i klinaca koji danas prate njihov put nećemo imati problema."
Sve pomirljivo dok se ne popije koje pivo više i krene cockney bahatost.
Živi bili pa vidjeli.

Dinamo je svoj prvi nastup u europskim natjecanjima, i to u Kupu prvaka, odigrao 10. rujna 1958. godine.

Još uvijek pod dojmom osvojenog naslova prvaka Jugoslavije., plavi su na Maksimiru dočekali prvaka Čehoslovačke, momčad praške Dukle.

“Kad sam bil mlad, Mitteleuropa bila je snažna u nogometu. Prag, Beč, Budimpešta… Srednja Europa bila je tad bolja čak i od Engleza. Dukla je bila snažna momčad, klub čehoslovačke vojske. Također, bio je to početak jedne sjajne generacije u Čehoslovačkoj, ne znam dal' ljudi znaju ta imena kao Masopust, Novak, Borovička… Ta reprezentacija je zbilja bila jedna jaka momčad, koja je svoj vrhunac dostigla 1962. u finalu SP. Nas su tad u polufinalu pobijedili s 3:1, a protiv Brazila u finalu izgubili su na knap.” rekao je sudionik ove utakmice Željko Matuš

Dakle neugodni gosti s velikim iskustvom, u svojim redovima imali su nekoliko reprezentativaca od kojih su se najviše isticali Borovička i Brumovsky, dva razorna napadača.

Ovaj prvi dovodi goste u vodstvo u 31. minuti utakmice, a drugi povisuje na 0:2 u 51.
Obraz Dinama spašava Luka Lipošinović dvama pogocima u 70., odnosno 73. minuti.

U uzvratnu Purgeri su puno bolje odigrali te se pokazali kao nimalo lak protivnik, ali nažalost nisu imali naklonost sreće te su svoje prvo natjecanje napustili poraženi s 2:1

sam si sebi odgovorio. Zato što nisu retardi :lol:

Do sad se dosta zemalja ravnalo prema njoj iako ona služi kao preporuka

Hrvatska je od danas u crvenom, što znači vjerojatno karantenu za necijepljene ljude koji putuju iz Hrvatske.

Na današnji dan 1979. napustio nas je legendarni Franjo Vanča Žlof, čovjek kroz čije su ruke doslovno prošle generacije Građanskog i Dinama.

Tatek, kako su ga od milja zvali, svoju sportsku ljubav iskazivao je kroz biciklizam, atletiku i nogomet.
Prst sudbine ipak ga je usmjerio najviše u nogomet kojeg je pikao na zagrebačkom lešu. I to 1913. godine kad je Građanski bio u potrazi za lijevim krilom.

„Sjećam se, kao da je jučer bilo. Moj prvi nastup za Građanski bio je na prijateljskoj utakmici protiv Ilirije u Ljubljani (3:2). Pravi amaterizam vladao je tada u Građanskom. Kao premiju za pobjedu brijački obrtnik Vidić platio je igračima gulaš.“

Iako je Franjo igrao, većinom kao rezerva za Purgere sve do 1927., sportska javnost ga ipak više pamti kao masera Građanskog i Dinama od 1939. do 1964. godine.

Dinamo je, kao i svaki veliki klub, u svojoj povijesti doživio teške poraze.
Međutim, ovaj od Dugog Sela na današnji dan 1998. ušao je u jedan od najnevjerojatnijih.

Zagrebački susjedi dočekali su plave s velikom feštom, onako kako to priliči kad se dočekuje ekipa koja igra Ligu prvaka.

Taj dan, pred 2000 ljudi, igrala se šesnaestina finala Hrvatskog nogometnog kupa u Dugom Selu.
Dinamo, barem po sastavu, unatoč gostoprimstvu nije nimalo želio olakšati domaćinu.

Na klupi je bio Cico Kranjčar, a plavi su istrčali u sastavu Butina (Vasilj), Šarić, M. Cvitanović, Mladinić, Rukavina, Tokić, Bišćan, Šokota (J. Šimić), Viduka, Jeličić, Mikić.

Prvo poluvrijeme, koje je završilo vodstvom 2:0 Dinama golovima Viduke i Šokote, nije ni dalo naslutiti nevrijeme koje će se na terenu odvijati u drugom dijelu.

Prvo je igrač domaćih Benkoci smanjio na 1:2 u 48. , pa je 15 minuta prije kraja Rukavina autogolom donio izjednačenje.
Ali najveći šok utakmice, barem tad tako mislilo, donosi Željko Car u 88. koji je doveo Dugo Selo u vodstvo od 3:2

Sudac Martinović iz Osijeka produžio je utakmicu gotovo 7 minuta.
I onda se u 92. minuti nebo srušilo na navijače Dinama.

Joško Jeličić namjestio je loptu na bijelu točku, opalio je, ali mu je udarac obranio vratar domaćih Ivo Ištvanić.

Kranjčar je dostojanstveno čestitao domaćinu, rekao kako je to sve nogomet, dok je pored njega stajao zamišljeni predsjednik Canjuga.
Nije njega toliko brinuo poraz. Ma ne, za Dinamo mu je stalo kao do lanjskog snijega. Druge su mu misli kolale glavom. Trebalo je javiti rezultat Franji.

Već sam mislio da će biti neka kuruza, a ono iznenađenje (na 2:35)

Prije 54 godine Dinamo je osvojio Kup velesajamskih Gradova!

Nakon prve utakmice i maksimirskih 2:0, izjave igrača Leedsa pretvorile su se iz “Istrgnut ćemo pehar iz Dinamovih ruku!” u “Ne znamo kako svladati Ramljaka i Blaškovića. Njih dvojica ne znaju što je pogreška. Vratar Škorić je odličan, ali u uzvratu mu obećavamo vatromet.”

Igrači Leedsa obećanje su pred svojih više od 55 000 navijača na Elland Roadu i ispunili, ali Žoga Škorić branio je nemoguće.
On i Pirić vjerojatno su najveći krivci što je čak šesnaestero gledatelja izneseno sa stadiona na nosilima.

Semafor je na kraju pokazao rezultat 0:0, a ulice Zagreba istog su trenutka bile preplavljene Dinamovim navijačima koji već krenuli spremati vatreni doček plavim herojima iz Leedsa.

Marijan Čerček, tada tinejdžer kojeg je trener Horvat u prvoj utakmici “ubacio u vatru”, a ovaj mu se odužio pogotkom rekao je: “Kad smo sletjeli u Zagreb i kad smo vidjeli koliko je ljudi došlo na aerodrom... Cijelim putem, od Plesa do Zagreba, stajalo je mnoštvo ljudi uz cestu. Masa ljudi! Tek tada postaneš svjestan da si napravio stvarno nešto veliko”

Branko Gračanin rekao je kako kroz Haulikovu, gdje su bile smještene Dinamove prostorije, “ni bicikl nije mogao proći” koliko se ljudi okupilo.
“Bili smo na balkonu u klupskim prostorijama u Haulikovoj i dobili gromoglasni pljesak mnoštva okupljenih navijača. Pjesma se orila. Mislio sam da će se kuće srušiti okolo” rekao je Gračanin.

Dinamo je uzvratnu utakmicu odigrao u sastavu Škorić, Gračanin, Brnčić, Belin, Ramljak, Blašković, Čerček, Pirić, Zambata, Gutzmirtl, Rora