Nitko ne komentira potop Rijeke :grin:

O Captain! My captain!

Red iznad mene, dva tipa: "Zvao sam XY(tip s posla) na utakmicu. Kažem mu 'Dođi u 17 na ručak u pivnicu i idemo na tekmu. Karte su riješene preko sponzorstva. A on meni kao ma nisam se testirao ni cijepio. Pa i to ti je riješeno. Dođi u 17 i imaš i ulaznicu i test"

Što bi rekao jedan popularni bend: Viđo sam bolje i po lošim krčmama :smile:

Hvala :up:

Štand od shopa iz Ilice se nalazi ispred sjevera ili?
Tj. Mogu li ja koji idem na zapad doći do njega?
Dugo nisam bio na sjeveru očito :smile:

Vjerojatno čovjek ima neke opravdane razloge zašto pita

Pan se pije kad nema ništa, pa ni vode :smile:

Marton Bukovi, od milja zvan Marci Bači, apsolutni je rekorder po godinama i trofejima koje je proveo, odnosno osvojio na klupi Purgera.
Ukupno je devet godina bio trener, a osvojio je i jednak broj trofeja.

U Građanski stiže 1936. godine, kako i sam priznaje iz čiste ekonomičnosti. U Budimpešti mu se rodio sin, a Zagreb je bio dovoljno blizu kako bi mogao “skoknuti” doma.
Ali čim je došao, zaljubio se u Zagreb i Građanski.

Uveo je tad popularni WM sustav igranja uz jednu napomenu: sam sustav ne čini čuda. Svaki igrač mora znati brzo misliti.

Svojim dolaskom organizirao je selekcijske utakmice koje je sam nadgledao i na njima angažirao igrače koji će izrasti u neke od najboljih nogometaša koje je Zagreb ikada dao. U prvom planu, to su bili Jazbinšek, Lešnik i Antolković.
Ova mlada postava Građanskog pobijedila je bečki Rapid s 4:1, a samo koji tjedan poslije pao je i veliki Liverpool s 5:1!

Za vrijeme drugog svjetskog rata ostaje u Zagrebu, a u biografiji mu ostaje i upisana činjenica da je na stadionu Građanskog, a ponekad i u svom domu, pružio utočište Maksu Reisfeldu, čuvaru Koturaške i njegovoj ženi koji su bili bečki židovi.

Nakon rata kratko trenira KNOJ i Lokomotivu. Naknada za vođenje ovih momčadi bili su mu obroci u menzi, a već u srpnju 1945. godine nalazi se na klupi Dinama kojeg vodi sve do 1947. godine.

Odlazak iz Dinama i Zagreba nakon 11 godina je bio vrlo neobičan. Vodio je reprezentaciju Jugoslavije u prvoj utakmici nove države do pobjede nad Čehoslovačkom u Pragu. Pri povratku, avion je ostao zameten u gustoj magli i nakon žestokih turbulencija i problema morali su prisilno sletjeti u Budimpeštu po benzin i prenoćiti budući da nisu postojali uvjeti za let. Tokom noći se iskrao (nije imao putovnicu a kriteriji za strance su bili rigorozni) i posjetio svoju braću i sestru, što je bio prvi obiteljski sastanak nakon rata. Te noći doživio je snažan emocionalni obrat i zamolio je Dinamo da ga puste da se vrati u Mađarsku. Dinamo se ponio gospodski, a kasnije je Kokotović izjavio „kako je takva direktiva, da se Bukovi makne, došla iz vrhuške saveza“.

U Dinamo i Zagreb ponovno se vraća 1960. godine, ali ovaj put se neće tako dugo zadržati.
On je htio sam trenirati ekipu, a uprava ga je seljakala po razno-raznim pozicijama i ulogama, da bi se suradnja vrlo brzo prekinula. Iako za Dinamo ima samo riječi hvale, nije se rastao u najboljim odnosima s upravom.

Iz Dinama i Zagreba zauvijek je otišao na današnji dan 1961. godine.

Kolega jutros kupio zapad dolje, dobio sektor 1 (tak mu i treba), tako da očekujem da će zapad dolje biti rasprodan danas.

Svemir Cico Delić za Dinamo je igrao od 1949. do 1952. godine najčešće kao desni branič.
Zajedno s Crnkovićem činio je pouzdan obrambeni dvojac plave obrane.

U Dinamo je došao iz Sinja te se smatra da je otvorio out čitavom nizu Dalmatinaca koji će se zaljubiti u Dinamo i Zagreb.

Slaven Zambata je o Cici Deliću i ovom fenomenu rekao: "Čitav je niz, nas Dalmatinaca, Sinjana, Zagreb jednostavno uzeo. Cico Delić je prvi koji je došao u Dinamo. Stinčić, Delić, Crnković… to se pamti."

Za Svemira su rekli kako je bio oštar i brz igrač, eksplozivan u startu, odličnog pregleda igre i preciznih dodavanja te sjajan u skoku na visoke lopte. Pripadao je u modernim braničima koji su igrali glavom i nisu trošili nepotrebnu energiju.

Sa Purgerima je osvojio kup 1951. godine, a već iduće godine prelazi u splitski Hajduk gdje se zadržava do 1954. godine.

Bio je brat poznatog novinara Mladena Delića (“Ljudi moji, je li to moguće?”), za Dinamo je odigrao 47 utakmica, a karijeru je prekinuo zbog teške ozljede koljena.

Rođen je na današnji dan 1929. , a preminuo je u splitskom Domu umirovljenika na Zenti, 3. siječnja 2017. godine.
Pokopan je u Zagrebu.

A nešto je otišlo i na "inicijative"

Građanski osvojio prvi Hrvatski nogometni kup!

Natjecanje za Hrvatski zlatni pokal ili “Hrvatski cup” u organizaciji HNS-a započelo je u vrijeme postojanja Banovine Hrvatske, došlo se do poluzavršnice, ali nije bilo privedeno kraju.

Uspostavom NDH određeno je da se to natjecanje završi, pa je tako u rujnu 1941. godine HNS odlučio da se igra završnica između Građanskog i Concordije.

Na izmaku vrućeg kolovoza odigrana je prva utakmica za zlatni hrvatski pokal na igralištu Concordije.
Nije bilo odluke, utakmica je završila 2:2 (strijelci: Gradiš i Beda za zelene, a Wölfl i Lešnik za plave.)

Četrnaest dana kasnije, 14. rujna, odigran je uzvrat u kojemu je Građanski bio bolji i s rezultatom 6:2 osvojio prvi Hrvatski nogometni kup.

Pred oko 4500 gledatelja pogotke su postigli Wölfl (3), Kokotović, Lešnik i Cimermančić, igrači koji će nekoliko godina kasnije zabijati pod imenom Dinama.

Kapetanu Građanskog Antolkoviću prvi hrvatski kup u ruke je predao nekadašnji Purger, a sadašnji predsjednik HNS-a dr. Rudolf Hitrec, brat legendarnog Ice Hitreca.

Za Purgere su nastupili: Glaser - Brozović, Dubac - Lechner, Jazbinšek, Kokotović - Cimermančić, Wölfl, Lešnik, Antolković, Pleše.

Od ove, po mnogima najjače postave Građanskog u povijesti, završetkom rata Glaser i Brozović prelaze u Partizan.
Lechner se vraća u rodni Osijek gdje kratko nastupa za tamošnji Proleter, a nakon kratkog perioda u Dinamu priključuje mu se i Ernest Dubac.
Jazbinšek kratko prelazi u Metalac, ali se uskoro pridružuje starim suigračima u Dinamu.
Svi ostali, Kokotović, Cimermančić, Wölfl, Lešnik, Antolković i Pleše nakon rata brane purgerske boje Dinama.

Vi koji ste danas ujutro kupovali pakete online trebali ste dobiti poslijepodne mail da ponovno skinete ulaznice s korisničkih stranica.
U prvoj verziji je pisalo da se isprintana potvrda mijenja na ticket pointu, pa su sad ispravili i dignuli nove gore.
Ne znam da li se išta mijenjalo osim toga.
Možda su poništavali barkodove pa da nemate problema kod ulaska.

Nama si oduvijek bio Čovjek, Gospodin, Igračina. Točno tim redom. A opet sve u isto vrijeme.
I danas ponekad kad gledamo nogomet i sve oko njega, pitamo se kako je to uopće bilo sve moguće.

Na današnji dan, na autocesti pored Novske, u 34. godini ugasio se život Mladena Ramljaka.

“Jednom kad se vratio iz Rotterdama bili smo na večeri u Okrugljaku, i oduljilo se to do dva-tri ujutro. Vozi on mene doma i predloži: ‘Ajmo malo obići stadion, nedostaje mi Maksimir!.
‘Zar si lud, pa tri sata su, što ćeš sad tamo?’, uzvratio sam mu, ali on nije odustao.
Došli smo do stadiona u gluho doba noći i zatekli sve kapije zatvorene, nije se moglo unutra.
On me tada odvezao doma, a sutradan kad smo se našli, nije izdržao da se ne pohvali.
Naime, Mladen se tu noć ipak vratio do maksimirskog stadiona, preskočio ogradu i prošetao ispod tribina, do svlačionica.
Kazao mi je: ‘Htio sam samo malo opet udahnuti miris Maksimira’. Toliko je bio lud za Dinamom” rekao je njegov prijatelj Gebi Hadžiahmić.
Mladen je bio Dinamovo dijete, dečko iz Petrove, koji je cijeli igrački razvoj, od pionira do seniora, kontinuirano proveo u Dinamu.

Jednom prilikom trener Branko Zebec mu je prigovorio “Kakav si ti centarhalf kad ne znaš ni uklizavati”. Mladen mu je na to odbrusio: “Znate li tko uklizava? Onaj tko stalno kasni, a ja ne kasnim pa nemam ni potrebu za uklizavanjem. Ja čisto odnosim lopte.”
S Dinamom je u 523 utakmice osvojio kup 1965. i 1969. , te Kup velesajamskih gradova 1967.

Prešao u jedan od najvećih europskih klubova toga vremena, Feyenoord, tamo postao kapetan i sa njim osvojio Kup UEFA 1974.

“Ne mogu vam opisati koliko mi nedostaje Mladen. Sjetim ga se svaki dan. Evo, nekidan, kad sam gledao tekmu Cluj – Dinamo, u kojoj su me dinamovci silno iznervirali pa sam im svašta izgovorio, odmah sam pomislio kako bi me Mladen zašpotao da me čuje. Taj nikada nije dao na Dinamo, Dinamo mu je bio sve!” rekao je jednom prilikom njegov najbolji prijatelj Gebi Hadžiahmić.