1. HŠK Građanski Zagreb O tome kako je cijela momčad Građanskog "da je htjela mogla preći u novoosnovano FD Dinamo" govorio je zapravo Stjepan Bobek u svom iskustvu i o tome koliko je nova vlast imala utjecaj na sastavljanje momčadi klubova.
"Prvo prvenstvo Jugoslavije u fudbalu održano je 1945. Učestvovale su reprezentacije Hrvatske, Srbije, Vojvodine, Makedonije, Kosova i JNA. Tada su sve nas vojnike koji smo igrali fudbal, a među njima su bili Čajkovski, Glazer, Matekalo, pozvali u Beograd, u Dom garde. Formiran je armijski tim, koji je dospeo u finale, gde smo izgubili od Srbije 0:1.
Posle te utakmice došao mi je major Mađarić, Varaždinac, i rekao da je namera Generalštaba i armije da se formira jedan armijski klub poput onih u Sovjetskom Savezu i pitao me da li bih ja želeo da dođem u Beograd i igram za taj klub koji bi se zvao Partizan.
A ja kažem: "Znate šta, ja sam vojnik, služim vojsku u Zagrebu, i ako me Generalštab pozove i dobijem prekomandu, dolazim".
Tri puta je Generalštab slao telegrame, ali Marijan Matančić nije bio raspoložen da me pusti. Nadao se da će da sastave tim i bez mene, da su već izabrali mnogo igrača pa da me neće uzeti... Ali, kada je treći put stigao zahtev, nije imao kud. A ni ja.
Nije mi bilo lako. Plakao sam, jer ja sam rođeni Zagrepčanin i pre toga nikada nisam bio u svetu, nisam znao kakav je život izvan svoje kuće...
Nas nekoliko najboljih postavljeni smo za vojne službenike, da bi imali neki dinar. Fudbaleri treba da imaju bezbrižniji život, da ne misle da li će imati za mleko i hleb. Ali, iako niko od nas nije imao ugovor, kao vojno lice nisam mogao da odem u drugi klub.
Niko se nije ni usuđivao da nam ponudi da pređemo u neki drugi klub. Tada su u Generalštabu sedeli Tempo, Krajačić i mnogi drugi koji su mogli svakoga, ako nešto pokuša, bez problema da sklone."