U bome hvala na ovome, dobra pjesma, a i ona. Obogatio si me za jednu pjesmu.

Bitna 3 boda, pobijeda i kad nas teže ide. Idemo dalje.

Andrića van Ademija unutra

Pa ne bih se složio. Čak i iskustveno sada, kada sam preodložio da se čujemo navečer preko telefona, ljudi su objeručke prihvatili taj prijedlog. Niti jedan loš komentar na to nisam imao. A bome sam s dosta ljudi u kratkom periodu bio u kontaktu.

Ma popiso sam ja njih iz kreveta nije problem bio. Al ne čisto ono uvijek se kao uči nemoj kasno zvati ljude, odmaraju. Al nismo svi ranojutarnji tipovi, pogotovo ja. A i ostali u mojoj grupi ista stvar kolko sam iskomunicirao. Al kad oni nas nazovu takorano onda je sve ok :sweat: , a dobro kak ko voli. Meni je i dalje draže bit budan od ponoći do 3 i odradit obavezu ako je imam nego je odrađivat 8-11 ujutro. Kako ko voli.

@NORTE @Neki tip sa Zapada

Evo pošto ste pitali, danas sam saznao cufru koju sam zaradio iz popisivanja. Nije tajna. 6600. Radio sam od 27.09. do 30.10 negdje. Dakle cca mjesec dana. Većinom od 3 do 7 popodne. Dakle nisam se ustajao rano u 8 ujutro za radit, nego sam komotno mogao odspavat, osim par puta kad su ljudi nazvali u to vrijem za popisat. (Jer zašto ne?! Navodno su svi budni u 8 ujutro :shade: :grimace: ) Nisam imao nikakvih neugodnih iskustava s ljudima, čak su neke riskantnije aituacije poput neke bakice iz Vrapča koja nije sva svoja i slično protekle dobro. Upozno puno ljudi. Psi isto tako sve ok osim jednom kad mi nije bilo svejedno. Dva psa agresivna su htjeli skočit preko ograde Jer sam prošao pored njih. Al dobro...

Ugl 6600 kuna neto i sve ostalo, prezadovoljan.

Al bez obzira na sve to ovaj poslić mi je dao beko novo iskustvo puno vrijednije od navedenog. Al to nije primjereno za forum. :wink:

ŠTO JE AMER GOJAK?


Kada je Torino došao po Amera Gojaka, transfer se činio kao pitanje formalnosti. Dinamo je na licu mjesta dobio 500.000 eura za jednogodišnju posudbu, a Torino se obavezao automatski isplatiti još 5,5 milijuna i finalizirati transfer ako Gojak u 10 prvenstvenih utakmica te sezone nastupi u prvih 11. Taj uvjet se činio kao nešto što će Gojak, ne bude li nekih nepredviđenih okolnosti i teških ozljeda, bez problema ispuniti.

Tih šest milijuna eura u modernom nogometu nije neki nezamislivo veliki novac ako gledamo iz perspektive financija kluba iz Serie A. Uostalom, Torino je paralelno s Gojakovim transferom dogovorio prijelaz Simonea Verdija iz Napolija i to ga je koštalo 22 milijuna eura u odšteti. Međutim, šest milijuna eura za Torino nije ni mali novac. Gojakov transfer bio bi 15. najveći u povijesti kluba i, s obzirom na to da je Torino samo šest puta isplatio iznos veći od 10 milijuna eura, činilo se da Talijani ozbiljno računaju na Gojaka i da će mu dati šansu da se dokaže.

Stvar je bila u tome što je ta šansa bila ograničena. Gojak je odradio ukupno 15 utakmica u Serie A, ali samo devet puta je bio u prvoj postavi i u zadnjih 10 kola su dobro pazili da slučajno ne upadne u sastav kako ga ne bi morali otkupiti. Razlog zbog kojeg ga je Torino vratio natrag u Dinamo je upravo taj što šest milijuna eura za Torino nije mali novac. Za taj iznos treba netko tko će u veznom redu konstantno činiti razliku, a Gojak nije ono što su u Torinu zamislili da jest.
Utakmica protiv Osijeka je najbolji primjer toga.

Da se razumijemo, Gojak nije problem niti je glavni razlog zašto je Dinamo protiv Osijeka osvojio samo bod. Ne bi bilo pošteno na njega svaliti krivicu za to što Damir Krznar nije pronašao način kako probiti bunker koji je Nenad Bjelica postavio na Maksimiru. Međutim, Gojak nije ni rješenje. Odnosno, on je rješenje s manom.

Ako analizirate utakmice koje je Torino gledao prije nego što je pomislio kako bi bila dobra ideja kupiti Gojaka, možete vidjeti zašto je izbor pao upravo na njega. Dinamo je igrao s Nikolom Morom i Arijanom Ademijem u sredini terena, a Gojak je bio spona između njih dvojice. Odlično se kretao bez lopte, imao je odličnu energiju, a svojim igračkim karakteristikama na travnjak je odjednom donosio i malo More i malo Ademija.

Dodavanja koja nisu svrsishodna

Ovaj dio s energijom nije sporan. Gojak je protiv Osijeka odradio 68 minuta i — premda nemamo točne podatke — ostaje dojam da je jedan od predvodnika momčadi po pretrčanim kilometrima. Uostalom, dueli su odličan indikator energije. Gojak je osvojio dva od tri duela na tlu te tri od četiri duela u zraku, a tih sedam duela je bilo razasuto duž desne strane terena. Najdublji duel mu je bio na vlastitoj polovici, nekih 20-ak metara udaljen od gola, a najistureniji je bio u suparničkom kaznenom prostoru. Gojak se ne vuče po terenu i ne prešetava se čekajući da dobije loptu.

Problem je u tome što nudi malo More i malo Ademija, ali nije ni jedan ni drugi.

U 68 odigranih minuta utakmice protiv Osijeka Gojak je imao 35 točnih dodavanja. S obzirom na to da je igrao centralnog veznog igrača u momčadi koja je loptu držala preko 80 posto vremena, to i nije neki pretjerano velik broj. Dapače, riječ je o relativno malo odigranih dodavanja. Međutim, puno veći problem od kvantitete bila je kvaliteta; kakva su to bila dodavanja, koliko brza i koliko je prostora osvojio s njima.

Osijek je, najjednostavnije rečeno, igrao bunker. Bjelica se nakon vodstva odlučio na zatvaranje utakmice još dubljim povlačenjem u zonsku obranu koja je svojom kompaktnošću za primarni cilj imala oduzeti Dinamu mogućnost da igra kroz prostore među linijama. Glavni način za to razbiti je ubrzati protok lopte i pomicati tu zonu dok se ne otvori prostor. To je ono što je Moro radio dok je bio u Dinamu.

Gojak nije takav igrač. Nijednom u svojih 35 dodavanja čovjek nije okrenuo stranu. Imao je jedan pokušaj dugom loptom prebaciti težište na suprotno krilo i promašio je Mislava Oršića za 20-ak metara.

Gojak nije organizator igre. On ne griješi; nema loša primanja niti loptu po svaku cijenu gura u bunar. Protiv Osijeka je svojim pogreškama — bilo krivim primanjem, neuspjelim driblingom, izgubljenim duelom ili netočnim dodavanjem — sedam puta izgubio loptu, a u cijeloj prvoj postavi Dinama samo je Komnen Andrić imao manje, što je i logično jer lopta nije dolazila do njega dovoljno često da je uopće može izgubiti. Dakle, nije da će Gojak ukopati momčad svojim dodavanjima i da je katastrofalan u predaji lopte. Dapače, vrlo je pouzdan. Međutim, njegova dodavanja ne da nisu kreativna nego nisu niti svrsishodna u stvaranju prostora; ne daju ritam posjedu niti osvajaju prostor.

Kada igra s igračem kao što je Moro, taj dio priče se kompenzira. Takav organizator igre je toliko dominantan na lopti da mu Gojak služi kao neka vrsta releja kojeg može koristiti za prijenos lopte. Dobro se kreće, ne griješi i ako ga suigrač stavi u dobre pozicije Gojak zbilja izgleda kao netko tko konstantno pomaže u izgradnji igre.

Nedostaci u kreaciji i završnici

Josip Mišić je kompletan vezni igrač. Stabilan je, fizički jako dobar, pouzdan je na lopti, ali nema viziju igre kakvu je imao Moro da bi mogao koristiti Gojaka kao relej u posjedu lopte. Mišić ili treba Filipa Bradarića koji će na sebe preuzeti veći dio kreacije, ili u najboljem slučaju ravnopravnog partnera s kojim će organizirati igru, a kada se vratite na činjenicu da je Gojak u 68 minuta utakmice u kojoj Dinamo ima 80 posto posjeda imao 35 dodavanja i nula okretanja strane, onda je jasno da on nije taj.
Međutim, ako Gojak već nije Moro i ne može dati gotovo ništa u kreaciji, što je okidač za još dublje spuštanje Brune Petkovića — koji se toliko često spuštao i ispod centra kako bi primio loptu te omogućio momčadi da prenese loptu u završnicu u kojoj nedostaje on jer se mora spustiti do centra — onda mora biti Ademi.

Na stranu Ademijeve liderske osobine, ono što Ademija čini posebnom figurom u veznom redu njegova je sposobnost dolaska u završnicu iz drugog plana. Igrača koji se može braniti kao Ademi ćeš još i naći, ali onoga tko će usput zabiti toliko važnih golova vrlo je teško iskopati.

Gojak može biti takav igrač. Protiv Osijeka je skupio četiri udarca; jedan u okvir gola i tri čista promašaja. Od svih igrača na travnjaku, samo je Mislav Oršić pucao više, a on izvodi prekide. Dakle, Gojak dolazi u šanse. Ima dobre dubinske kretnje, priključuje se iz drugog plana i pronalazi nebranjeni prostor koji može iskoristiti kako bi došao u poziciju za udarac. Možete to nazvati instinktom, možete nazvati igračkom inteligencijom ili kako god želite, ali Gojak dolazi u prilike za udarac kada se suparnik brani na način da je tih prilika malo.

Ono što ga razlikuje od Ademija je to što Ademi takve prilike zabije, a Gojaku nedostaje koncentracije, tehničke kvalitete u samom udarcu i mirnoće u završnici. Udarci budu pogotovo loši u utakmicama u kojima nema prostora i kada je pod pritiskom. Ademi ni u jednoj HNL sezoni nije zabio više od tri gola, ali redovito je strijelac protiv Hajduka, Rijeke ili Osijeka. Za usporedbu, Gojak je u samo jednoj utakmici zabio četiri komada, ali to je bilo u pobjedi 6:0 protiv Cibalije.

Gojak je, s obzirom na situacije u koje je ulazio, morao zabiti gol protiv Osijeka. Dinamo s njim i Mišićem ne može graditi tečne napade, pogotovo ne protiv jakih momčadi koje imaju kvalitetne igrače kakvi mogu dobiti individualne duele u obrani. Dodatno, u pokušaju da im Petković pomogne s kreacijom, Krznar gubi jednog čovjeka u završnici. Kada lopta ne ide dovoljno brzo — ne najbitniji, ali svakako jedan od razloga zašto ne ide dovoljno su i Gojakovi kreativni limiti — onda treba kompenzirati ta dva nedostatka dolaskom u završnicu iz drugog plana i opasnošću po gol jer to je jedini način da opravda onih šest milijuna eura koje je Torino bio spreman isplatiti Dinamu.

Protiv Osijeka nije uspio i posljedica je da iz derbija svatko doma nosi po jedan bod.

https://telesport.telegram.hr/analize/sto-je-amer-gojak/

Daj sprdam se... vratio sam sve. Al nije još sjelo? Zakaj pita @NORTE??

Nisam vratio opremu, laptop je baš dobar bio. :smile:

HRVATSKA MOŽE

Indijski isusovac i psihoterapeut Anthony De Mello napisao je kako će se čovjeku koji previše razmišlja prije nego što napravi korak dogoditi da će život provesti na jednoj nozi.

Zlatko Dalić nije imao previše toga oko čega bi morao razmišljati. Hrvatskoj je u Splitu na utakmici s Rusijom odgovarala samo pobjeda i ta činjenica je, na neki način, olakšala pripremu utakmice jer je kalkulacije svela na minimum. Uostalom, to se jasno vidjelo na Malti gdje nitko nije dobio poštedu. Luka Modrić krenuo u prvoj postavi usprkos tome što je izlazio iz viroze, baš kao što su na travnjak istrčali i Marcelo Brozović te Ivan Perišić, kojima su prijetili akumulirani žuti kartoni. Svi su krenuli od prve minute, pa ih je Dalić vadio nakon što je u prvom poluvremenu prelomljena utakmica.

Valerij Karpin je bio u drugačijoj situaciji. Ako je s hrvatske strane izostanak kalkulacija bio najbolje vidljiv u Brozovićevu nastupu na Malti, gdje je Dalić riskirao da igrač pokupi karton hvatajući neku kontru — što je, s obzirom na njegovu poziciju i suparnikov stil, uvijek realna mogućnost — i propusti odlučujuću utakmicu, onda je s ruske strane Aleksej Sutormin simbol kalkuliranja. Riječ je o igraču kojeg je Karpin uveo u reprezentaciju i već u drugoj utakmici mu dao kapetansku vrpcu; zbog njega se odrekao Márija Fernandesa kojeg je naprosto prestao zvati. Velika većina dobrih stvari koje je Rusija napravila u zadnje tri utakmice išlo je upravo preko Sutormina.

Međutim, stvar je u tome što je Sutormin zapravo desno krilo. Karpin ga je koristio na desnom beku jer mu je donosio probojnost i dobru ravnotežu u pozicijskoj igri, ali Ruse je u Splitu najprije čekala strateška dilema. Jasno je bilo da će fokus biti na obrani, ali Karpin je prvo sebi morao odgovoriti hoće li taj fokus biti baš toliki da će ostaviti Sutormina na klupi nauštrb obrambeno jačeg igrača, potpuno zatvoriti utakmicu i igrati na jedan bod ili će se braniti, ali s ambicijom da povremeno napadne i pokuša doći do tri boda. Odlučio se na prvu opciju i Rusi su cijelu utakmicu proveli na jednoj nozi.

Dalić je u zadnje tri utakmice definirao okvir igre. U rotiranju igrača i traženja pravih profila za napadačke pozicije došao je do zaključka da Hrvatska igra formaciju 4-2-3-1 u kojoj je Andrej Kramarić prvi napadač sa slobodom kretanja, iza njega se nalazi Mario Pašalić, a na desnom krilu je igrač koji ulazi u sredinu kako bi otvorio prostor za podizanje beka. Protiv Slovačke je taj igrač bio Luka Ivanušec, protiv Cipra Lovro Majer, a protiv Rusije je šansu dobio Nikola Vlašić, ali princip igre je uvijek isti: osloboditi prostor desnom beku i pojaviti se u prostoru između linija koji Pašalić isprazni svojim kretanjem.

Da je Mateo Kovačić bio zdrav, da je Ante Rebić još u reprezentaciji ili da je netko od napadača u životnoj formi, možda bi se Dalić još i premišljao. Ovako, s ovim izborom igrača i imperativom pobjede, odlučio se osloniti na ono što ima.

29 puta s loptom u šesnaestercu

Nije Dalić u tom okviru igre napravio neki revolucionarni taktički koncept niti je definirao nešto vrlo komplicirano. Međutim, riječ je o reprezentacijama. Prostora za uigravanje nečega revolucionarnog ili kompliciranog naprosto nema. Osnovni mehanizam u koji se momčad može pouzdati i unutar kojeg je svima jasno koji je njihov zadatak sasvim je dovoljan da se napravi razlika.

Hrvatska je pobijedila 1:0 iz autogola, ali je napravila razliku.



Josip Juranović je odigrao sjajnu utakmicu. U 75 minuta, koliko je proveo na travnjaku, imao je pet ključnih dodavanja i tri kreirane velike prilike. I to sve na gotovo jedan te isti način. Ovdje vidimo ogledni primjer mehanizma koji dovodi do Juranovićeva centaršuta i prilike. Kramarić se spustio kako bi sudjelovao u izgradnji napada i najistureniji naš igrač je Mario Pašalić (označen strelicom), koji svojom dubinskom kretnjom skuplja stopere te ih odvlači u kazneni prostor. Vlašić je kretnjom prema sredini odvukao beka i oslobodio prostor za Juranovića, a on ima priliku centrirati loptu u kazneni prostor u kojemu su četiri mete.

Isto tako, u ovoj situaciji možemo vidjeti žuto označen ‘meki trbuh’ ruske obrane koji Hrvatska nije do kraja iskoristila. Doduše, Pašalić i Kramarić su imali udarce glavom s peterca koje su morali zabiti, ali Rusija je sustavno ostavljala hrpu prostora ispred druge stative. Matvej Safonov je odličan vratar koji jako dobro kontrolira duge lopte tako da je on branio prostor ispred prve stative. Obojica ruskih stopera su visoki i dobri u skoku, tako da oni relativno solidno brane sredinu. Međutim, rupa se otvarala iza leđa drugog stopera, između ruskog igrača s brojem 3 i igrača s brojem 4. Uostalom, autogol pada točno iz te pozicije. Lopta s lijevog krila leti preko Brune Petkovića i Marka Livaje koji se u petercu bore sa stoperima, pada iza leđa drugog stopera u zonu koju napada Kramarić i bek s daljnje strane gura loptu u vlastitu mrežu.

Tu dolazimo do poante. Je li Hrvatska imala sreće? Nije, jer je 29 puta došla s loptom u suparnički kazneni prostor. Na suparničku polovicu je uspješno prenijela 76 posto posjeda lopte, ali to je više stvar ruske pasivnosti i kvalitete koju imaju Modrić i Brozović u prvoj i drugoj fazi posjeda lopte. Međutim, Rusi su branili kazneni prostor cijelom momčadi, a tu je Hrvatska uvodila loptu u svakom petom napadu.

Ovo bi trebao biti standard

I to je zapravo to. Ako po suparničkom golu pukneš jednom, teško da ćeš pobijediti. Isto tako, ako loptu u suparnički kazneni prostor dovedeš 30-ak puta, gol će pasti —pa makar pao sam od sebe jer ga suparnički bek ugura u mrežu. Ne radi se tu o sreći nego o broju pokušaja i konstantnom pritisku, a njega je Hrvatska držala tijekom cijele utakmice.

“Branili smo se, jučer smo govorili da će se igrati koliko ti protivnik dopusti”, izjavio je nakon utakmice Karpin. “Nama Hrvatska nije puno toga dopustila i sada moramo proanalizirati zbog čega se to dogodilo. Nismo se uspjeli sastati s loptom. Kod igrača je jednostavno nedostajalo više odgovornosti, nitko nije preuzimao odgovornost i tražio igru. S druge strane Hrvatska je radila luđački presing.”
Presing je možda prejaka riječ s obzirom na to da Rusija nije ni pokušala pretjerano graditi napade kroz posjed lopte jer se držala nule koju je zacrtala kao cilj, ali Hrvatska je sjajno kontrolirala sve odbijene lopte. Dalićeva je momčad imala odličnu strukturu kojom je uzimala sve ‘ničije’ lopte jer je naprosto bila bliže njima; a kada kontroliraš druge lopte, to ti omogućava da produžavaš napade i stavljaš dodatni pritisak na suparnika.

Vrlo lako se moglo dogoditi da Hrvatska ne zabije gol i da ode u dodatne kvalifikacije. Ali to ne bi promijenilo činjenicu da je odigrala dobru utakmicu. Hrvatska je potpuno kontrolirala teren, držala je kvalitetan posjed lopte, njena igra je u svakom trenutku imala i glavu i rep. Postojala je jasna ideja gdje se i kako traži prostor, pa čak i mehanizam kroz koji se ostvaruje višak. Riječ je o reprezentacijama, za nešto taktički puno naprednije nema vremena ni manevarskog prostora, ali ovo bi trebao biti standard i na ništa ispod njega ne bi trebali pristajati jer Hrvatska može.

To je protiv Rusije još jednom dokazala i zasluženo ide na Svjetsko prvenstvo

https://telesport.telegram.hr/analize/hrvatska-moze/

I mene...

UDAR GROMA

Hoće li biti posljedica?

Mario Cvitanović je tu subotu opisao kao najmučniji dan u svom životu.

Dinamo nije bio u dobrom trenutku. Cvitanović je, doduše, u svim natjecanjima odradio 28 utakmica bez poraza i sve je trebalo biti puno opuštenije, ali cijelo vrijeme je nad sobom nosio uteg ispadanja od albanskog Skënderbeua. Tehnički, nije izgubio ni od Albanaca. Igrao je 1:1 i 0:0 te je ispao golom u gostima. Međutim, Cvitanoviću se to ispadanje redovito spočitavalo jer momčad nije igrala grupnu fazu europskih natjecanja, zbog čega je u konačnici patio planirani financijski okvir. Bio je dežurni krivac, ali nije gubio utakmice da plati konačni račun. Poneki remi, poneka blijeda izvedba dobivena na individualnu kvalitetu ili strah suparnika, ali Cvitanović je u prvenstvu odradio 21 utakmicu i upisao 16 pobjeda, pet remija i nula poraza.

Onda je došao prvi poraz. Franck Ohandza je zabio za 1:0, Karlo Letica je obranio kazneni udarac Mariju Gavranoviću i Hajduk je upisao tri boda na Maksimiru. Dinamo je u idućoj utakmici teškom mukom pobijedio Slaven Belupo 1:0, a onda je preko tjedna morao nadoknaditi utakmicu protiv Rijeke. Dinamo je poveo 0:1 nakon što je Gavranović zabio u 16. minuti na asistenciju Danija Olma, ali momčad Matjaža Keka je do kraja utakmice bila u svakom pogledu bolja i razbila je Cvitanovića s konačnih 4:1.

Činjenica da u tom trenutku dolazi Lokomotiva bila je melem na Cvitanovićeve rane. Kao što smo rekli, Dinamo nije bio u dobrom trenutku, izgubio je dvije od zadnje tri utakmice, a i tu treću je dobio jedva jedvice. Usto Cvitanović nije na raspolaganju imao ni udarne špice. El Arbi Hillel Soudani se oporavljao od lagane ozljede, a Gavranović je akumulirao žute kartone i Cvitanovićev izbor naprijed je bio vrlo tanak.

Međutim, to je ipak bila Lokomotiva. Do tog trenutka je Dinamo Lokomotivu dobio u 26 od 27 utakmica. Računajući vjerojatnost da se to dogodi, profesor Tomislav Globan i Ed Jägers su došli do zaključka da je matematička vjerojatnost za rezultatski podbačaj kakav je Lokomotiva imala protiv Dinama u razdoblju od 2009. sve do 2016. svega 0,003 posto. Veća vjerojatnost bila je da Božidara Šikića pogodi grom nego da će klub koji on vodi imati tako loš niz rezultata protiv Dinama. Zapravo, grom je imao dva i pol puta veću šansu.

Cvitanović je izgubio i protiv Lokomotive. Dinamo je napravio dva kaznena udarca koja je Lovro Majer pospremio u gol, Lirim Kastrati je utrpao još dva i Cvitanoviću je bilo sasvim jasno da je nešto u trulo u priči koja se događa oko njega. Lokomotiva je Dinamov servis u prvoj ligi i to ne vidi samo onaj tko se baš bezobrazno želi praviti ludim. To je bilo jasno i Cvitanoviću te je već istog dana podnio ostavku, proglasivši tu subotu kada je izgubio od Lokomotive najmučnijim danom u svom životu.

Što se dogodilo u drugom poluvremenu?

Damir Krznar nije u istoj situaciji kao što je to bio Cvitanović.

Za početak, Dinamo solidno stoji u Europi. Sheriff je na početku sezone bio sličan uteg kao i Skënderbeu, ali Krznar je u četvrtak pobijedio Rapid i ima vrlo ugodnu situaciju za prolazak grupe u Europa ligi, čime je zaradio dovoljno mira. Zatim, zadnji ligaški poraz dogodio se u prvom kolu protiv Slavena i to je Krznaru do ove Lokomotive bio jedini HNL poraz u 27 utakmica, za razliku od Cvitanovićeva trećeg poraza u četiri utakmice.

Na kraju krajeva, ova je utakmica bila puno sličnija onim standardnim okršajima Dinama i Lokomotive nego onom konkretnom u kojem je nastradao Cvitanović. Lokomotiva je u prvom poluvremenu imala 55 posto posjeda lopte, a Dinamo je izgledao kao da eksperimentira s taktičkim idejama koje priprema za Europu. Krznar je igrao sa Stefanom Ristovskim kao trećim stoperom i spuštanjem Mislava Oršića na petog u zadnjoj liniji. Često se događalo da se Dario Špikić spusti kao šesti, a onda je Lokomotiva mogla držati loptu koliko je god htjela i praktički neometano kružiti s jednog beka na drugog.

Međutim, u drugom poluvremenu je Lokomotiva osjetno pala. Teško je objasniti zašto se to dogodilo s obzirom na to da prvo poluvrijeme nije bilo energetski zahtjevno. Momčadi su imale ukupno 42 duela, a Lokomotiva je u prvom poluvremenu utakmice protiv Rijeke na Rujevici imala 58 duela u prvom poluvremenu. Protiv Hajduka na Poljudu u prvom poluvremenu su bila 54 duela, a protiv Osijeka u osmom kolu je u prvom poluvremenu bio 61. To nije malo više, to je 45,2 posto više duela nego protiv Dinama. I ni u jednoj od te tri utakmice Lokomotiva nije energetski pala u drugom poluvremenu, a ovdje je Dinamo iza 70. minute s lakoćom prolazio kroz sredinu terena.

Uostalom, dovoljno je pogledati situaciju kada je VAR provjeravao igranje rukom Branimira Cipetića nakon povratne lopte na Luku Menala. Josip Mišić je primio loptu na svojoj polovici i Dinamo je gotovo savršenom pravocrtnom linijom došao do suparničkog gola. Napadači nisu pokrili Mišića, između dvojice zadnjih veznih bilo je 20 metara prostora, a stoperi reagiraju početnički.

Krznar mora riješiti problem

Razlika između ove i standardnih utakmica ovih dviju momčadi je u tome što Dinamo ovaj put nije zabio. Špikić, Menalo i Luka Ivanušec promašivali su dobre šanse, Bruno Petković nije pogodio iz kaznenog udarca, a Dinamo nije imao sreće niti kod zaleđa i priznavanja golova. U drugom poluvremenu je bilo 18 udaraca, uz one poništene VAR-om i zaleđima, a 10 njih je došlo iz kaznenog prostora, što jasno pokazuje da je Dinamo dolazio u opasne zone, ali nije zabio. Jednostavno, bio je to jedan od onih dana kada lopta ne želi ući u mrežu i po tome su stvari drugačije od onih kada je Cvitanović dao ostavku jer je prepoznao da je situacija trula.

Pa ipak, kada Lokomotiva pobijedi Dinamo, to priča neku priču.

Možda ne priču s dubokim implikacijama i ne priču u kojoj će Krznar biti iduća žrtva, ali teško je osporiti činjenicu da je Dinamo ušao u utakmicu nezainteresirano te da u prvom poluvremenu nije napravio gotovo ništa. Kvragu, Dinamo je u prvom poluvremenu imao samo 74 posto točnih dodavanja, što je njegov najniži postotak u bazi podataka za HNL, a u prvih je 45 minuta napravio i jedan jedini dribling.

To je nešto oko čega se Krznar zaista mora zabrinuti. Igrači ga ne buše, Uprava mu ne podmeće nogu i nema uteg negativnog rezultata nad glavom, barem to tako izgleda iz ove perspektive. Ali Dinamo je protiv Lokomotive igrao jako loše, pogotovo u prvom poluvremenu. Igrači su bili nezainteresirani, nedostajalo je osnovnog profesionalizma, glave su im bile negdje drugdje i čak ako je Krznar uigravao nešto za nastavak europske kampanje, to nije bilo pretjerano uspješno jer je nedostajao natjecateljski impuls.

Krznar je drugačiji karakter od Nenada Bjelice, ali Bjelica je žestoko reagirao na poraz od Varaždina koji se dogodio u sličnim uvjetima i nakon takve reakcije momčad više nije ponovila tako slab pristup. Teško je očekivati da će Krznar postupiti na isti način, ali mora riješiti problem svojim metodama, inače bi uzde mogle iskliznuti iz ruku, a to će ovom, objektivno gledano, slučajnom porazu dati dugoročne implikacije. Jer kad Dinamo izgubi od Lokomotive, to je uvijek vijest. Grom je to koji ne udara toliko često.


https://telesport.telegram.hr/price/udar-groma/

Kaj je s realizacijom???

Lijevo. Greška moja.

Naš dojam je prije varljiv nego statistika. Općenito više vjerujem tim brojkama neg svojem dojmu tekme. Bil sam na sjeveru, na stadionu prvu put nakon godinu dana. Sa sjevera se utakmica i dubina puuuuuno lošije vidi i percepcija utakmice je je puno lošija neg na istoku na zapadu. Al ako moram izdvojit nekog po dojmu To bi bio Franjić. Baš je dobro igrao. Dominiro na desnoj strani.