Nakon što je Rijeka krajem srpnja u četvrtak odigrala utakmicu pretkola Konferencijske lige protiv Dukagjinija, tri dana kasnije je izgledala potpuno ispuhano na Poljudu. Konačni rezultat bio je 1:0 za Hajduk, ali momčad Ivana Leke pregazila je Rijeku u sredini terena i dominirala je svim segmentima utakmice. Sergej Jakirović je već na poluvremenu ostavio obojicu centralnih veznjaka na klupi kako bi pokušao promijeniti ritam utakmice i nije uspio; Rijeka je bila toliko podređen suparnik da cijelu utakmicu nije uputila udarac unutar okvira suparničkih vrata.

Otprilike ista stvar dogodila se na Maksimiru. Tu je Rijeka dvaput pucala u gol, ali prvi put tek u 87. minuti utakmice. Dotad je Dinamo toliko dominirao da 2:0 nije bio realan rezultat; s obzirom na prikazano na terenu, moglo je biti i puno više. Tri dana nakon putovanja u Francusku i utakmice protiv Lillea, Rijeka je bila potpuno ispuhana.

Ne znači to da Rijeci nedostajalo želje. Ako ništa drugo, ovaj put je Jakirović stajao s druge strane i samo to je bilo dovoljno da tenzije budu povišene. Damir Mišković je na jugu izvodio svoj performans kojim je prosvjedovao zbog poslovnog odmicanja od Dinama “koji poznaje”, ali i bez njegovih istupa je jedan dio igrača Rijeke imao razlog više da iz sebe izvuče dodatnu motivaciju. Ta se želja očitovala barem u žestini s kojom je gostujuća momčad radila prekršaje.

Međutim, želja nije dovoljna. Kvalitetu igrača ne čini samo tehnička potkovanost, fizička moć ili kondicijska spremnost. Kvaliteta je i to da možeš odigrati dvije vrhunske gostujuće utakmice u tri dana. Rijeka je u Lilleu izgledala jako dobro. Postojao je jasan plan kako se braniti: prepušten je posjed suparniku, dupliran je lijevi bok i umjesto Tonija Fruka je zaigrao Andrija Vukčević kako bi se zaustavilo Edona Zhegrovu. Iz duboke obrane se izlazilo prema naprijed i do gola se pokušalo doći okomitim napadima. Rijeka je u Francuskoj bila koncentrirana, usmjerena na konkretan plan i maksimalno angažirana. Željko Sopić je postavio donekle sličnu taktiku, ali na Maksimiru je fokus bio takav da je Rijeka griješila kod toliko banalnih stvari kao što je izvođenje auta ili stajanje na obrambenom prekidu. Momčad je bila naprosto potrošena.

Zato Sopićeve izjave o zalaganju njegovih igrača prelaze u populizam i bildanje vlastitog imidža nauštrb ekipe.

“Postoje treneri koji se pomire s rezultatom, ja nisam takav. Zato sam dva igrača koji su nam trebali donijeti svježinu zamijenio”, komentirao je Sopić to što su Danilo Veiga i Näis Djouahra izašli nakon samo 22, odnosno 23 minute provedene na travnjaku. “Nije da su se baš šetali po terenu, ali su se sklizali po njemu dok su se njihovi suigrači patili.”

Dinamo je ciljao Rijekin bok

Zašto onda Dinamo nije bio potrošen? Kako to da je Rijeka bila iscijeđena, a Dinamo svjež?

Za početak, Dinamo je kvalitetnija ekipa. Kvalitetnija u onom konvencionalnom smislu riječi pri čemu se gleda što sve Bruno Petković može s loptom, ali i kvalitetnija po sposobnosti da nakon tri dana ponovo igra utakmicu. Većina igrača je već navikla na takav ritam. Rijekin Franjo Ivanović je prošle sezone igrao četvrti rang njemačkog nogometa, a Marco Pašalić treći. Za usporedbu, Petković i Dario Špikić su igrali Ligu prvaka. Možda Špikić nije najbolje desno krilo na svijetu, ali se već adaptirao na zahtjeve ovakvog rasporeda i to što u tri dana može odigrati dvije utakmice na konstantnoj razini prelazi u njegovu kvalitetu.

Tek onda dolazi činjenica da je Dinamo igrao nešto lakšu utakmicu, ali i to da je obje igra doma, a da je Rijeka obje igrala u gostima.

Ljudima je teško percipirati fenomen ‘svog kreveta’ jer u igranju četvrtak-nedjelja nisu problem dvije utakmice. Igrači ionako više vole utakmice nego treninge. Problem je to što su izbačeni iz svakodnevnog ritma. Ne spavaju u vlastitom domu, gube vrijeme po aerodromima, autobusima i hotelima, a onda pati i oporavak od napora. Kad raspored klubovima iz Premier lige — čijim igračima je sposobnost igranja dvije utakmice tjedno prešla u kvalitetu — spoji gostovanje u Ligi prvaka pa u prvenstvu, gdje moraju ići u drugi grad, šanse u drugoj utakmici padaju za 11 posto. Dva Rijekina gostovanja u tri dana su bila su adut u Dinamovu korist, a Dinamo je taj adut iskoristio.

Jedina izmjena koju je Jakirović napravio u odnosu na utakmicu protiv Sparte bila je ona na lijevom krilu. Luka Ivanušec je prodan, na njegovo mjesto je trebao uskočiti Luka Stojković kao prirodni nasljednik, ali on se ozlijedio na zagrijavanju i u prvoj postavi je započeo Antonio Marin. Sve drugo je ostalo isto. Robert Ljubičić na lijevom beku, Stefan Ristovski na stoperu. Marko Bulat uz Josipa Mišića u sredini terena, Martin Baturina ispred njih i Špikić na desnom beku. Dinamo koji mirne duše možemo nazvati standardnim.

Petković je ponovo bio centralna figura momčadi, ali glavnina posla je napravljena na bokovima. Dinamo je ciljao Rijekin bok.



Krilo — u ovom slučaju Marin, ali na drugoj strani je istu stvar radio Špikić — zabada se prema sredini između suparničkog beka i stopera. Ne samo da ga prati bek, nego reagira i stoper, što znači ne samo da Ljubičić ima prostora na boku, nego i da će se otvoriti linije dodavanja prema Petkoviću i Baturini, koji su vrebali prostor iza leđa zadnjih veznih.

Previše aduta u Dinamovim rukama

Sopić nije dobio previše od svojih krilnih igrača, ali nije ni imao neki plan. Da su Pašalić i Fruk pratili Ljubičića i Sadegha Moharramija, Dinamo bi s lakoćom ulazio u sredinu do Mišića i Bulata, pa i Baturine. Ovako su donekle usko postavljenim krilima zatvarali put do Baturine iz zadnje linije, ali su otvorili bokove, na kojima je Dinamo bez problema probijao, a onda se u nastavcima akcija otvarala i sredina terena jer je lopta dolazila do Petkovića koji je praktički asistirao za oba gola i dodao još nekoliko sjajnih proigravanja.

Na kraju krajeva, ni Lindon Selahi ni Veldin Hodža nisu napravili ništa posebno. S obzirom na to da je suparnik u nekim segmentima utakmice imao blizu 80 posto posjeda, kombiniranih 7/13 duela i ukupno tri oduzete lopte su debelo premalo da bi se zatvorilo Dinamo. Sopić je sve slomio preko Veiginih i Djouahrinih leđa, ali Rijekina je sredina ponovo pregažena i dvojica centralnih veznih su prečesto bili mrtvi kapital, dok je zadnja linija bila preopterećena.

Dinamo je do bodova došao dominantno. Demonstrirao je kvalitetu, rutinski je rješavao konkretne probleme na travnjaku i dolazio je u odlične situacije. Sopić nije napravio puno da adaptacijama to pokuša okrenuti, ali vjerojatno bi ishod bio sličan i da jest. Rijeka je bila umorna, ispuhana i potpuno bez energije, a to je previše aduta u Dinamovim rukama da bi ishod bio išta drugačije od uvjerljive pobjede.


https://telesport.telegram.hr/analize/ispuhanost-i-populizam/

Svoj prvi pravi potez na Dinamovoj klupi Sergej Jakirović je povukao neovisno o utakmici sa Spartom.

Što se Sparte tiče, doduše, nije ni imao previše manevarskog prostora. Klupu je preuzeo tri dana prije utakmice i dobrim je dijelom pratio recept kojeg su se držali Igor Bišćan i Ante Čačić. Ivan Nevistić i Dino Perić uskočili su u prvu postavu umjesto Dominika Livakovića i Josipa Šutala, koji su u međuvremenu prodani. Sve drugo je ostalo manje-više isto. Stefan Ristovski igrao je stopera nauštrb Maximea Bernauera i Boška Šutala, desnu stranu držali su Sadegh Moharrami i Dario Špikić, a na lijevom je krilu počeo Luka Ivanušec u svojoj oproštajnoj utakmici.

Jedina potencijalno značajnija promjena bilo je vraćanje Roberta Ljubičića na poziciju lijevog beka. Bilo je jasno da će Martin Baturina zauzeti mjesto u početnoj postavi čim sasvim ozdravi, ali postojala je dvojba između Ljubičića i Marka Bulata u sredini te Ljubičića i Bohdana Mihajličenka na lijevom beku. Jakirović se odlučio za Ljubičića u zadnjoj liniji i time potvrdio ono što ionako većina navijača misli: Ljubičić je trenutno najbolji Dinamov lijevi bek.

Jakiroviću su se u dobrom dijelu utakmice ponavljali taktički problemi s kojima su se susretali i Bišćan i Čačić. Kad bi Sparta isključila Josipa Mišića i blokirala linije dodavanja prema njemu, Dinamo je prilično teško izlazio sa svoje polovice i gubio je kapital koji ima u Ivanušecu i Baturini. Tada se, uglavnom, oslanjao na Nevistićeve duge lopte prema naprijed.

Tu dolazimo do prvog pravog Jakirovićeva poteza na Dinamovoj klupi: davanja kapetanske trake Bruni Petkoviću.

Petković je prvi nositelj igre ovog Dinama. Bez obzira sjedi li na klupi Jakirović, Bišćan, Čačić ili bilo koji od preostale četvorice trenera od Nenada Bjelice, igra cijele momčadi naslonjena je upravo na Petkovića. Nije da Dinamo nema drugih važnih igrača; recimo, Mišić je ključan kotačić u spajanju linija i jedan od ponajboljih igrača lige, a Šutalo, Ivanušec i Livaković se sigurno ne bi prodali da nisu u kontinuitetu pružali vrhunske predstave. Međutim, Petković je najdominantniji među njima. Ima svoje mušice, često upada u crne rupe i još češće djeluje nezainteresirano, ali je jedini igrač na kojeg se Dinamo može osloniti mimo svakog sustava. Jedino na Petkovića možeš izvan svakog konteksta napucati loptu; kad Nevistić nije imao kud s loptom, uvijek je imao Petkovića.

Stavljanje trake oko Petkovićeve ruke prvi je čin nagovaranja da ipak produži ugovor. Time mu je Jakirović dao na važnosti, simbolički je naglasio da je spreman graditi momčad oko njega i da želi da ostane: “Izuzetno smo povezani”, rekao je Jakirović o njemu u najavi same utakmice. “Dobio je kapetansku traku. Važni su mi i Stefan Ristovski i Josip Mišić. Oni su senatori. Nadam se da će Bruno ostati. Mislim da će ostati i nastaviti voditi ovu momčad.”

Dugo vremena Dinamo nije bio sklon dati Petkoviću novac koji je tražio. Nije da i Bišćan nije htio produžiti Petkovićev ugovor i nastaviti graditi igru na njemu; no, kao što su se stvari vezane uz transfere počele ubrzano rješavati i nakon što su se digle rampe unutar samog kluba ili jako blizu njega, tako je za očekivati da se ipak pronađe tih spornih 200 ili 300 tisuća eura godišnje koliko je Petković tražio. To bi bila velika pobjeda za Jakirovića.

Dinamo je dobro izgledao protiv Sparte. Ne savršeno, ali primjetna je nova energija i samopouzdanje koje je momčad pokazala. Dinamo je kvalitetna momčad i igrači su pokazali da su svjesni svoje vrijednosti. Nakon primljenog gola momčad je nastavila igrati; kad je u drugom poluvremenu osjetila krv, podigla je ritam i slomila utakmicu, a onda je do kraja kontrolirala što se događa na travnjaku i rutinski stvari privela kraju. Dinamo je pobijedio, a za ikakve druge zaključke je naprosto prerano.

Međutim, to što je Dinamo izgledao dobro protiv Sparte nije velika pobjeda za Jakirovića. To su pobjede koje su automatske za svakog dobrog trenera, a Dinamo, usprkos svim kritikama, već jako dugo nije imao baš lošeg trenera. Recimo, kada je Bišćan preuzeo ekipu, u prvih ih sedam utakmica primio samo jedan gol; za usporedbu,u zadnjih 25 utakmica Čačićeva mandata čistu je mrežu zadržao tek pet puta i jasno je da je Bišćan popravio taj dio. Jednako kao što je u zadnjih 10 utakmica mandata Željka Kopića u šest navrata zabio jedan ili nijedan gol, pa je s Čačićem u uvodnih 10 čak pet puta zabio tri ili više golova. Svaki će dobar trener prvo adresirati glavni problem iz mandata svog prethodnika, a za Jakirovića je to bila energija koja je Bišćanu nedostajala.

Nagovoriti Petkovića da ostane? To bi već bila jako velika pobjeda.

Petković s Dinamom ima ugovor do idućeg ljeta. To znači da za samo 129 dana može slobodno potpisati novi ugovor s bilo kojim klubom na svijetu. Nije nikakva tajna da je Trabzonspor spreman ispuniti njegove zahtjeve, pa čak i platiti neku odštetu da odmah dođe. Još je manja tajna da Bjelica i Petković imaju dobar odnos i da je Petković upravo Bjeličin prioritet. Ali osim Turaka postoji cijeli niz potencijalno zainteresiranih klubova. Nisu to ni Chelsea ni Barcelona, ali svi redom su spremni dati Petkoviću novac koji traži.

Dinamu je racionalno dati Petkoviću tih 1,2 milijuna eura. Bilo je to cijelo vrijeme racionalno i zato je teško povjerovati kako ideja da se štedi baš na Petkoviću u svojoj osnovi nema neke zakulisne igre. Dinamo za tih 200 ili 300 tisuća eura godišnje uštede ne može pronaći igrača koji bi mogao zamijeniti Petkovićev učinak. Pokazalo se to puno puta, ali pokazao je, valjda za svaki slučaj, i susret sa Spartom. Petković je asistirao Špikiću za izjednačenje, sudjelovao je u 23 duela i imao tri ključna dodavanja. A kad Nevistić i Perić u prvom poluvremenu nisu imali kud s loptom, imali su Petkovića.

Zato je prvi veliki potez kojeg je Jakirović povukao na Maksimiru bio davanje kapetanske trake upravo Petkoviću. To je prvi čin nagovaranja na ostanak igrača kojeg je u Dinamu nemoguće zamijeniti.
Petković ima svoje mane, ali to je jedini igrač na kojeg možeš mirne duše napucati loptu onda kad ništa drugo ne funkcionira, jer znaš da će je on prihvatiti i napraviti nešto od nje. A Jakirović je svjestan da mu to treba kao sigurnosna mreža u koju se može pouzdati dok gradi ostale segmente igre.

https://telesport.telegram.hr/kolumne/topnicki-dnevnici/zadrzati-petka/