Prilažem prvi dio teksta o povijesti Građanskog (od 1911.-1915.) koji je Bogdan Cuvaj objavio u časopisu Povijest sporta, br. 25, 1976. godine.

Nažalost nemam drugi dio teksta objavljen u broju 46. Pa ako netko ima taj dio, zamolio bih ga da nam skenira i priloži.

Treći dio teksta objavim uskoro.

Nadam se da će vam ovo biti poučno i interesantno. :smile:

Prilažem nacrt glavnog ulaza u stadion Građanskog u Koturaškoj, kao i tlocrt igrališta.
Izvor: Povijest sporta, br. 48

S obzirom da se neko vrijeme ozbiljnije priča o izgradnji novog stadiona našeg Dinama, našeg Građanskog, bi li podržali da se arhitektonski u izgled stadiona nekako smisleno uklopi izgled ulaza na stadion u Koturaškoj (naravno to je pitanje za struku koja je to sposobna odraditi na moderan način)?

Petko nije u nekoj formi. Ok, nisu ni ostali. A znamo da ga starija garda u svlačionici cijeni.

Općenito sam skeptičan po pitanju “reciklaže” trenera, posebice s obzirom da se pričalo o dugotrajnijem trenerskom rješenju.

Teško da ćemo saznati s kojim se imenima još pregovaralo. A to bi bilo baš zanimljivo znati i vidjeti zakaj se od njih odustalo.

Bilo kako bilo, nek Neno čim prije skulira ekipu. Očekujem napokon da ova ekipa proigra. Ak samo počnu trčat već su riješili 80% problema. Prespori smo, prestatični i preziheraški igramo.

NB ipak.

Iako, muči me jedno pitanje. Dolazi li NB zbog Dinama il zbog svlačionice?

I površni promatrač opazit će, da se neke pojave na frapantan način ponavljaju u oba razdoblja našeg nogometnog života. To je prije svega domet naših uspjeha. Engleze smo na primjer pobijedili na gotovo identičan način 1939. i 1954. godine. Ako smo s Italijom igrali 0:0 poslije rata, to je ne malji uspjeh bio i 1:2 u Beogradu, jer su tada Talijani bili svjetski prvaci. Našli bismo dosta analogija. Neke su se pobjede klubova ponovile gotovo doslovno. »Građanski« je pobijedio »Wunderteam«, a pod imenom reprezentaciie Hrvatske tukao je reprezentaciju Švicarske. Poslije rata »Dinamo« je također svladao Austrijance i Švicarce. Ako je BSK imao znatnih uspjeha na prijeratnim turnirima, to su »Partizan«, »Crvena zvezda« i »Hajduk« izjednačili, a možda ponešto i premašili nizom gostovanja.

Samo kibici bave se nagađanjem, da li bi BSK pobijedio »Partizana« ili HAŠK »Dinamo«. Nema potrebe niti je korisno da time taremo glavu. U pogledu klubova možemo, što se tiče zagrebačkog nogometa opaziti u najmanju ruku kvantitativan pad, a ponešto i nazadak kvalitete, jer »Lokomotiva« i »Zagreb« ne zauzimaju zasad pozicije nekadašnjeg HAŠK-a i »Concordije«. Ali situacija u zagrebačkom nogometu je pitanje za sebe i nije na meni, da je ovdje rješavam.

Franjo Wölfl je u knjizi Uspomene objavljenoj 1954. godine iznio zanimljivo razmišljanje na temu je li nogomet bio bolji prije ili je bolji nakon 2. svjetskog rata.

Ovom prilikom ne prilažem kompletan tekst, već samo jedan manji dio koji je zanimljiv zbog toga što pažljiv čitatelj može puno toga pročitati između redaka.

U prvom dijelu priloženog teksta Wölfl uspoređuje uspjehe prijeratnog Građanskog s poslijeratnim Dinamom, jasno dajući do znanja da su te dvije ekipe bile najbolje, svaka u svom vremenu. Potom konstatira da se samo kibici bave nagađanjem bi li HAŠK pobijedio Dinamo.
Postavlja se pitanje zašto baš HAŠK? Zašto ne Concordia? Ili još logičnije, ako su Građanski i Dinamo dva različita kluba koja su igrala najbolji nogomet u svojim vremenima, zašto ne Građanski!?!

Također, odmah potom Wölfl zaključuje kako Lokomotiva i Zagreb (nakon Dinama tada dva najbolja kluba u gradu) kvalitetom nogometa trenutno nisu blizu HAŠKU i Concordiji. U prijevodu, autor izjednačuje kvalitetu nogometa Dinama s kvalitetom nogometa Građanskog, ali isto tako još jednom Dinamo stavlja u kontekst Građanskog.

S obzirom da je ovo pisano 1954. godine, iz političkih razloga nije bilo za očekivati da Wölfl napiše da je Dinamo bivši Građanski. Ali između redaka se može zaključiti u kojem smjeru razmišlja.

Slobodno komentirajte što vi mislite o ovome.

Čitam malo komentare okolo.

Imam samo jednu stvar za reći.

“Kad narastem, želim biti Sanjin Španović. S obzirom na ono kaj se priča, Zdravko Mamić je bio amater.” @Pop corn

Koja hrpa sranja. Show. :lol:

Daj se skulirajte ljudi. Ovo je tragikomično.

Ljudi moji, jel vi sebe čujete? Daj se skulirajte.

Ovo danas vam je preslika posla koji je trener radio zadnjih godinu dana. Nema automizama, nema taktike, nema ideje, nema kretanja... To je nekaj kaj se formira kroz trening i ne može nestati nakon jedne lošije utakmice. Meni je Jakir drag, simpatičan, hvala mu na svemu, ali... Nemojmo se lagati, imali smo problema s realizacijom i prošle sezone. Imamo problema i danas.

Napadati sportskog direktora je smiješno. Ono kaj nama sad treba je novi trener, ali trener s imenom, a ne nekakvi Sopići, Krznari, Jakirovići i slični. A Trener s velikim T nam treba sad, odmah. Očekujem ga na Maksimiru najkasnije to utorka. Nema se kaj čekat. To je posao SD-a da ga odradi.

I dosta jebenog defetizma. Očekujem podršku ekipi već protiv Banjola. Nek znaju da od njih ne odustajemo!

A protiv Lokse očekujem pun stadion. Nek znaju kaj se dogodi kad im ne ide. Nas je još više!

Nakon duge četiri godine, evo da ja malo pridonesem ovoj raspravi. :smile:

Prilažem teksta članka o Martonu Bukoviju napisanog 2020. godine od strane Guardianovog sportskog novinara Jonathana Wilsona o Bukovijevom liku i djelu. Naravno da je u središtu priče upravo naš Građanski, naš Dinamo. Kako je sam Wilson napisao:

Gradjanski, eventually, were reborn as Dinamo and Bukovi was persuaded to become manager.

Sam sadržaj teksta jasno ukazuje na to koliko je naš Marton cijenjen i dan danas. Svjetsko nogometno ime. A naš. Purger.

https://www.theguardian.com/football/blog/2020/mar/21/footballs-rare-pause-for-thought-gives-coaches-time-for-inspiration

Football's rare pause for thought gives coaches time for inspiration
Marton Bukovi showed his courage in wartime Zagreb but the Hungarian also rethought football tactics. Today’s coaches should use their layoff constructively.



“What did you do in the war, Mr. Bukovi?” “I invented the false 9. What did you do?”

That wasn’t all Marton Bukovi did during the second world war. The Hungarian coach – quite possibly the greatest tactical mind football has known – found himself in Zagreb, coaching Gradjanski, when the conflict began. When the Ustashe seized power and began enacting antisemitic legislation, his position became insecure, given he was the son of a Jewish father and a Catholic mother. He, in as much as religion bothered him at all, seems to have identified as Christian, and there is a cross on his gravestone in the Rakoskeresztur cemetery in Budapest, but his wife, Aranka Klein, was Jewish and at least one of his sisters was a practising Jew.

Bukovi not only kept working but also helped protect the club’s groundsman, a Jewish refugee called Max Reisfeld who had fled Nazi Vienna, taking food and provisions to him and his family as they hid under a stand at the stadium where, for four years, they remained undetected and survived.



Bukovi was courageous and a man of firm principle but he was also notoriously difficult. He had his habits and was rarely minded to change them. He loved the cinema and would go every day after training, but he hated being distracted so would turn up at the box office, ask if his wife were there and, if she were, he would go on to a different cinema.

“He was a hard man,” said Marika Lantos, whose husband, Mihaly, later worked as Bukovi’s assistant at Olympiakos. “Precise, strict and consistent. He demanded order and discipline. It didn’t matter who a player was; he would always tell him what he thought of him. That might be why many didn’t love him. He could be reserved and grumpy but he had a heart of gold. He was like a bad mother-in-law: he commented on everything and always found fault. He meant well, but he couldn’t understand that he needed to make distinctions between people. He just said what he wanted to say.”

But then he was a genius, and geniuses perhaps are allowed some leeway with the social graces. When the war in Yugoslavia was over and the Communists were in control, the clubs who had played in the fascist league were disbanded and, in many cases, had their archives destroyed. Gradjanski, eventually, were reborn as Dinamo and Bukovi was persuaded to become manager.

The interim had given him time to think. He had already overseen Gradjanski’s transition from a 2-3-5 to the W-M formation but what, he wondered, if you went further? What if you withdrew the centre-forward so deep he was almost a midfielder, gave your inside-forwards licence and pulled one of the wing-halves so deep he was in effect a second central defender, turning the 3-2-2-3 of W-M into something very close to 4-2-4?



And so, in 1946, in the game against Lokomotiva that would decide the Zagreb championship, Bukovi put his theory into practice.

Gradjanski won and Bukovi was vindicated – not that he was entirely happy. “Dragutin Hripko played the role,” he said. “He played it closer to well than to poorly, but far from ideally. As a footballer he never achieved great quality, but I always spoke about him when asked about a withdrawn striker. He was my lab rat … I can clearly remember how the Lokomotiva players didn’t know how to handle him.”

Bukovi took the system with him when he returned to Budapest and by 1952 Hungary were using it to win Olympic gold, part of a four-year unbeaten run – in which they twice hammered a befuddled England – that ended with defeat by West Germany in the 1954 World Cup final.

Managers rarely get time to think. The churn of games, the routine of training, of the day-to-day dealing with players is too much. But now, during a shutdown that will last at least a couple of months, managers do have time. Football is a mature game now: huge developmental steps such as Bukovi’s are unlikely. Everything happens by increments. But what is possible? What might an enlightened manager do having been given this long period without the immediate pressure of games?

Elite-level football tends to move forward by solutions. A team is successful playing in a particular way and so a means must be found to interrupt that. The possession-heavy game of Pep Guardiola and his imitators was eventually overcome by the high-energy, highly focused press and transition game of Jürgen Klopp – to the extent that Guardiola has begun to change.

That makes sense: the way to defeat possession football is to work out a way of disrupting those patterns of passing and regaining the ball better.

So what comes next? How do you disrupt a pressing game? One way is simply to pass the ball better, in less predictable patterns. Perhaps if Guardiola’s Barcelona of 2008-11 were still around, still at their peak and still with the dribbling potency of Lionel Messi, that would be possible (it may be that what passed was less their stylistic hegemony than simply the peak of that side). But given it is not, and given the seeming impossibility of that aim, how else could hard-pressing football be circumvented?

An obvious way, which Guardiola briefly took against Klopp’s Borussia Dortmund in a German cup game, is to go over the press. Guardiola used Javi Martínez as his target man, but perhaps target men in general are due a comeback. What better way to thwart a well-deployed pressing line than by whacking it long and early at a Niall Quinn or a Joe Jordan or a Nat Lofthouse, particularly if they could be supported by a rapid poacher? How better to unsettle two central defenders picked less for their marking and battling qualities than their positioning and passing than by making them defend against a pair?

Or perhaps not. But in this time of enforced inaction, it’s perhaps worth managers asking, what would Marton Bukovi do?

Ajd ne kenjajte tolko.

Odrađen je najbolji prijelazni rok u zadnje dvije godine. Imamo najbolju ekipu u Hrvatskoj. Pitanje je trenutka kad će se purgerski stroj upalit i krenut mljet sve pred sobom.
Ova promjena trenera će tome vjerojatno i pridonijet, ukoliko napokon dovedemo trenera dostojnog Dinama. Trenera koji iza sebe ima iskustvo vođenja klubova koji su formalno uspješniji od Dinama. A ne nekoga kome će Dinamo bit poligon za razvoj.

Kaj se Marića tiče, pogledajte čovjekovu biografiju, pa onda kenjajte. Čovjek se kuži u nogomet, u nogometu je cijeli život, zna jezike i ima poznanstva po cijelom svijetu. A i u dobrim je odnosima s mnogim menadžerima. To je jako, jako važno. Kaj god ko mislio o tome.

Nemojte mi širit defetizam. Nije mi dobro odmah kad to vidim. Poludim. :grin:

Potpisujem sve kaj ste napisali.

Naravno da bi u konačnici to vjerojatno u prvom izdanju bila enciklopedija u 2-3 sveska koja bi se u periodu od npr. jednog desetljeća nadopunjavala novim izdanjima. Godina dana ozbiljnog rada je vjerojatno neki vremenski minimum. Iako, vjerojatnije je da bi se na projektu radilo duže od toga. I na njemu bi moralo raditi više ljudi i autora. Nije to posao za jednu osobu. Također, vjerujem da bi se mnogi od nas toga primili i volonterski. Među Dinamovim pukom ima sposobnih i pametnih ljudi raznih struka. To se itekako pokazalo zadnjih godina.

@Sajla je spomenuo nekaj poput "Dinamo wiki". Upravo sam na to ciljao. Ne mora se tako zvati, ali ideja je da postoji online baza podataka s ugodnim i pristupačnim UI koji bi korisniku omogućio pristup starim knjigama, dokumentima, rezultatima, opisima utakmica, ocjenama igrača, itd.

S obzirom da sam ko klinac volio astronomske teme, imao sam hrpu enciklopedija svemira. Prije cca 10-15 godina sam kupio jednu u izdanju Mozaik knjige. Dajem vam ovdje na uvid kak to izgleda. Sažeto i jasno, sadrži popis zviježđa na nebu s uputama gdje ih pronaći, s mnogo lijepih ilustracija. Nekako mi je to bila nit vodilja kad sam razmišljao o enciklopediji Dinama. Ali ne kažem da to mora biti baš tako i da nema boljih rješenja.

https://issuu.com/gorances/docs/svemir_web/6

Hvala ti na dijeljenju sadržaja tvoje kolekcije. Ovo je fenomenalno. Nemam riječi. :love:
Znao sam da imaš puno toga u kolekciji, al ovo je fantazija. Neću pitat koliko si vremena i novca na ovo potrošio. :lol:

@Crusades1986 ideja je upravo ta da se sva postojeća građa sintetizira na jednom mjestu, baš zato da ne moraš tugovati jer nekaj od toga ne možeš pročitati. Jako je malo pojedinaca koji imaju toliko opširne kolekcije poput @BluePhone67 (pitanje je ima li itko osim njega išta slično). Na kraju krajeva, hrpa materijala iz njegove kolekcije su kolekcionarski predmeti. Za sve to prikupiti je trebalo puno vremena, volje, želje, vjerojatno i novca, a nadasve ljubavi prema klubu.

Što se tiče Građanskog i arhivske građe za period prije Drugog svjetskog rata, znam da je g. Bartolčić imao vlastitu arhivu tekstova i fotografija koje vjerojatno nitko nema. Pa i za taj period se može naći puno toga.

Digitalizacija tog materijala (onog što nije zaštićeno autorskim pravima) i korištenje podataka (teksta, fotografija, tablica,...) kao izvora za enciklopediju bi dalo šansu cjelokupnom Dinamovom puku da u svakom trenutku ima pristup tom materijalu.

A iz izvora bi se izvuklo ono zanimljivo, kronološki bi se složila priča, pa bi se u sažetom i povijesno smislenom obliku sve to moglo vidjeti u enciklopediji. Digitalna verzija enciklopedije bi svakom navijaču omogućila da zaroni u prošlost najdražeg mu kluba jednim klikom miša bilo kada i bilo gdje na svijetu. Digitalna verzija enciklopedije bila bi pogodna i za jednostavne dopune, izmjene, itd. Također, jednom kad imaš digitaliziranu građu, lako je npr. svakih deset godina izdati novo izdanje tiskane enciklopedije s novim materijalom za prošlo desetljeće. Ukratko, najviše posla bi bilo upravo na početku.

Ako je potrebno, mogu složiti i nekakav kratki case study u obliku prezentacije. U glavi već imam kako bi izgledala jedna stranica enciklopedije. :sweat:

Možda nam @Pop corn može reći kaj misli o ovome? Ima li išta od ovoga smisla? Ima li klub vremena, novca i nadasve želje ući u ovakav projekt?

Ja u naredna dva mjeseca imam baš neugodna iskustva. Čekao cca 10 dana svaki put. Samo obrada narudžbe je trajala nekoliko dana. Razumijem da je "gužva", ali sigurno postoje načini da se to ubrza. :sweat:

Evo primjera jednog novinskog članka iz 1967. godine objavljenog u Večernjem listu (Dinamo protiv Eintrachta, gostujuća i domaća utakmica).

Opširniji ili manje opširni članci postoje praktički za svaku utakmicu Dinama (posebice za period od 60-ih pa nadalje, dok za starija razdoblja nisam siguran kakva je situacija). Kažem, materijala ima jako, jako puno. Pričao sam i s nekim ljudima koji već godinama borave u NSK kopajući po novinskim arhivama s ciljem prikupljanja materijala o Dinamovim utakmicama.

Evo jednog malog primjera o tome kaj Dinamo napravi kad mu se ne vjeruje!

Nema nade za revanš


Kad se bori - sve je moguće

Rado bih ti reko dojmove, ali niti nakon tjedan dana mi revija nije stigla na kućnu adresu. I to nije izuzetak. To je pravilo.

Ma apsolutno sve potpisujem. Dinamo je na kraju ispao neželjenog dijete. Na kraju krajeva, akteri vremena su još 1975. godine pisali da je partija imala plan FK Metalac (NK Kustošija se poziva na naslijeđe Metalca) postaviti kao nositelja zagrebačkog nogometa. Tito je bio član kluba i doživotni predsjednik.

Međutim, Dinamo se sa svojom plavom bojom iskristalizirao u nositelja ZG nogometa već kroz nekoliko tjedana. Pročitaj kolumnu dr. Šimića koju sam objavio u jednom od prijašnjih postova. I ostale postove. Sve je jasno.