Cibona - sportski ambasador u vrijeme priznanja Hrvatske
U ratnim godinama, ‘Vukovi s Tuškanca’ putovali su tisućama kilometara, igrali u privremenim dvoranama i pronosili glas svoje zemlje diljem Europe.
Gotovo pola godine sezone 1991./1992. „Cibosi“ su se osjećali poput podstanara kojima ni najbrižnija gazdarica ne može nadomjestiti toplinu vlastitog doma. Nakon što su se izjalovili pokušaji da, zbog nemogućnosti igranja u Zagrebu, privremeno utočište pronađu u Münchenu, Madridu, Barceloni, Badaloni ili Valenciji, skrasili su se u Puerto de Santa Maríji. Utakmice su igrali u obližnjem Puerto Realu.
Do andaluzijskog gradića i svoje privremene dvorane „Vukovi“ su iz Zagreba putovali čak 26 sati. Autobusom su kretali do Graza, zatim letjeli do Frankfurta, ondje noćili, pa sljedećeg dana nastavili prema Sevilli. Posljednjih devedesetak kilometara ponovno su prelazili autobusom, sve dok ne bi stigli pred zidine preuređenog samostana Monasterio San Miguel, između Cádiza i portugalske granice, gdje su boravili.
Prije Španjolske, Cibona je morala odraditi formalnost na Islandu, u Njardvíku. Nakon uvjerljive pobjede 111:76, već sljedećega dana u istoj su dvorani ugostili islandske prvake i slavili 97:74. No košarka je ondje bila tek usputna djelatnost.
U zemlji od četvrt milijuna stanovnika, iznimno ponosnih na svoju neovisnost, „Cibosi“ su nastavili nekoliko dana ranije započetu diplomatsku misiju ministra inozemnih poslova Zvonimira Šeparovića. Islanđani su agresiju na Hrvatsku prepoznali već u prvim danima, dok je velik dio svijeta okretao glavu. Zemlji ‘Vukova’ posvetili su udarne prostore svih medija, a puna tri i pol mjeseca prije međunarodnog priznanja hrvatsku su trobojnicu istaknuli uz svoju zastavu u do posljednjeg mjesta ispunjenoj dvorani.
Iznad klupe s igračima visio je golemi transparent „Stop the War in Croatia“, a crni flor na dresovima „Cibosa“, u počast svim poginulim braniteljima domovine, govorio je više od same igre.
Pismo igrača i čelništva Cibone islandskom parlamentu, koje je uoči početka druge utakmice pred kamerama nacionalne televizije pročitala Helga H. Magnúsdóttir, predsjednica Rukometnog saveza Islanda, publika je pozdravila dugotrajnim pljeskom i otvorenom solidarnošću s borbom za potpuno samostalnu, demokratsku i slobodnu Hrvatsku.
Na povratku s Islanda „Cibosi“ su sedam sati proveli na londonskom Heathrowu čekajući vezu za Beč, gdje su dočekali vijest o raketiranju Banskih dvora. U takvom ozračju, osjećajući se nezaštićenima poput svih „vukova bez brloga“, započeli su nastup u prvom klupskom prvenstvu Europe’, ustanovljenom na Kongresu FIBA-e u Sofiji u svibnju 1991.
Paradoks je bio potpun: putovali su gotovo tri tisuće kilometara ne do protivnika, nego do „svoje“ dvorane. Vatreno krštenje dočekalo ih je protiv estonskog Kaleva, posljednjeg prvaka SSSR-a. Pobjeda 91:80, uz 22 poena Cvjetićanina, 20 Radulovića i 16 Sobina, bila je više od sportskog rezultata.
Bila je to potvrda da „vukovi“ mogu opstati i daleko od kuće. Pobjeda samopouzdanja i odvažnosti. Pobjeda za branitelje domovine, za Zagrepčane u skloništima i za 22 pomorca iz Zadra, Rijeke i Dubrovnika s norveškog broda „Basrra Star“, koji su hrvatskim zastavama, transparentom „Croatia – tvoji mornari“ te bukom truba i bubnjeva stvarali ugođaj kao u tada sablasno praznoj dvorani u Savskoj.
Već sljedećeg tjedna srušena je Barcelona (85:73), potom i Phonola Caserta, Olympic iz Antibesa i Knorr Bologna. Cibona je u prvoj sezoni današnje Eurolige ostvarila deset pobjeda izvan Hrvatske, igrajući bez doma, u ratu, pod stalnim putovanjima i neizvjesnošću te završila među osam najboljih ekipa starog kontinenta.
Uoči treninga u Tallinnu, u siječnju 1992., igrači su doznali da je njihova država međunarodno priznata. Sutradan, 16. siječnja, prvi put su nastupili kao predstavnici međunarodno priznate Republike Hrvatske i pobijedili Kalev 99:86.
U tim mjesecima Cibona nije bila samo košarkaški klub. Bila je simbol postojanosti, glas zemlje u ratu i njezin sportski ambasador u Europi.
