Moja prica - Zasto volim Dinamo Zagreb!? Stari me odveo na utakmicu. Koliko li vas samo ima ovakav početak? Moja je bila ona utakmica. Dinamo - Partizan. Odmah mi je to ušlo doslovno pod kožu.
Utakmice, navijanje, deranje iz sveg glasa na toj tribini, a onda se to samo se nadogradilo s putovanjima, stvaranjem ekipa. Pa onda ti ta ekipa postane obitelj, ne prijatelji, već druga obitelj. Kumstva, svadbe, krstitke. Postane ti to sve način života.
Dinamo volim jer je on za mene osjećaj pripadnosti, osjećaj borbe za ideale i jer je on personifikacija vjere u sebe i ljude oko mene. Dinamo, a i reprezentacija, me oblikovala kao čovjeka. Zahvaljujući utakmicama vidio sam svijeta, obišao mnogo toga što nikad ne bih, naučio puno toga na tim lokacijama diljem svijeta. Stukao sam na ta putovanja možda sad već i dvosobni stan, ali nije mi žao. Naučio sam osjećaj pripadnosti, socijalne povezanosti.
Shvatio sam kakvi ljudi mogu biti kad nešto zaista žele.
Onda je došao i taj Futsal Dinamo koji mi je omogućio da naučim puno toga. Da se mogu izraziti, pogriješiti, ali i kreativu razraditi u timu ljudi koji su različiti od mene, no s jednim nazivnikom. Osjećaj poštovanja prema nečemu što je dijelom tvoje, da cijeniš to i uživaš u tome na poseban način. Svaka Šalata na kraju te čini sretnim i ponosnim čovjekom. I kako onda ne voliti i taj mali, a opet tako veliki Dinamo.
I vjerovati da se može puno toga napraviti i stvoriti. Onda ljubav te pokreće da kroz Dinamo to smo mi budeš dio akcija kao što su ona izložba, koncert, utakmica za Istvanića. Upoznaš sve te idole, legende, naučiš od njih, zavoliš i poštuješ povijest kluba još više i onda si spreman se boriti za njegovu budućnost.
Kako onda da ne voliš taj Dinamo. I svoje ljude koji su Dinamo.