Stadion Maksimir Čak i ako DKOM odbije sve žalbe, priča tu ne završava. Sljedeća stanica je Visoki upravni sud RH.
A onda, ako i to prođe, tek slijedi prava zabava, ugovaranje projektiranja.
Jer Talijančići očito zaboravljaju jednu sitnicu. Stadion ne financira samo Grad Zagreb, nego su u cijeloj priči dva suinvestitora, Grad Zagreb i Republika Hrvatska.
I sad zamislite situaciju. Talijani dođu na pet sastanaka, prezentiraju svoje šumske proplanke, otvorene kutove, Marakeš tržniocu, arhitektonske filozofije i ostale bajke, a predstavnici države ih saslušaju i na kraju hladno zaključe da nemaju povjerenja u njihovu sposobnost realizacije projekta.
I što onda? Misle da će država samo tako istresti stotine milijuna eura jer je nekoliko arhitekata odlučilo da četiri odvojene tribine zapravo predstavljaju povezanu cjelinu?
Mogu oni osvojiti prvu nagradu, mogu pisati kilometarske eseje o arhitektonskoj kohezivnosti i mogu objavljivati još petsto rendera.
Ali nagrada na natječaju nije isto što i potpisan ugovor, a potpisan ugovor nije isto što i izgrađen stadion.
Na kraju bi se moglo dogoditi da Talijani uzmu nagradu, spakiraju svoje arhitektonske filozofije i vrate se u Italiju.
A Maksimir?
Maksimir će gledati jedino na svojim renderima. I to ako ih objese na zid u uredu, dok će projekt raditi netko od naših. Ni prvi ni zadnji put da se tako nešto dogodilo, a to kaj će netko od tih ahitektonskih lakrdijaša reći i misliti nas hladno zaboli ona stvar.