Stadion Maksimir https://www.index.hr/vijesti/clanak/sef-zirija-za-maksimir-ovo-je-genijalno-rjesenje-remekdjelo/2838786.aspx
Meni je posebno urnebesan ovaj dio sa starim Maksimirom. Znači, čovjek mrtav-hladan kaže da uopće nije bila intencija natječaja zadržati ideju starog Maksimira. Ali onda su oni, dok su gledali 88 radova, shvatili da je to ipak jako važno, kvalitetno i vrijedno — i gle čuda, baš je pobjednički rad jedini povukao tu paralelu.Pa čekaj malo, jsu svi poludili...
Ako to nije bilo nešto što se tražilo, niti je bilo postavljeno kao kriterij, kako je usred ocjenjivanja odjednom postalo toliko bitno da se danas navodi kao jedan od glavnih razloga zašto je baš taj projekt poseban? Drugim riječima: jesmo li imali kriterije natječaja ili smo putem otkrivali što nam se sviđa, pa se šaptalo iz sobe u sobu?
A ovo sa „super je što su reakcije burne“ je tek posebna disciplina. Da, arhitektura treba izazivati raspravu. Ali to što su ljudi popizdili na projekt nije automatski dokaz da je projekt genijalan. Burnu reakciju možeš dobiti jer si napravio nešto revolucionarno, jer si napravio nešto novo, jer si to katastrofalno prezentirao — ali, jebiga, postoji i četvrta mogućnost: ljudima se možda jednostavno ne sviđa to što si napravio, ne sviđa im se reciklaža nečega od čega su jedva čekali pobjeći glavom bez obtira..
Pa ne može svaka kritika završiti s: „Odlično, znači da smo vas pogodili i arhitektura živi.“
Po toj logici napraviš bilo što, pola grada te popljuje, a ti kažeš: „Fenomenalno. Upravo smo dokazali koliko je projekt kvalitetan.“ To više nije argument. To je način da ispadneš u pravu bez obzira na to što se dogodi.