„Načelniče, kad će taj stadion“, prizivali su kibici, novinari, čitatelji i gotovo kompletan purgerski puk nakon velike pobjede u Barceloni. Prije više od 100 godina, 9. travnja 1923., zagrebački Gradjanski u gostima je pobijedio Barcelonu s 1:0, a taj je uspjeh oduševljenim navijačima bio dodatni impuls da animiraju početak gradnje doma purgerskog kluba.

Bila je to velika pobjeda, uspjeh koji je odjeknuo Europom jer Barcelona je i u to doba, prije 100 godina, bila gotovo jednako slavna kao i danas. I taj je uspjeh imao svoju konkretnu „nagradu“. Zagrebački načelnik Vjekoslav Heinzel pokrenuo je akciju gradnje igrališta purgerskom klubu.

I doista, godinu i pol kasnije, 19. listopada 1924., na prostoru između Kupske i Koturaške, gdje se danas nalazi zgrada HEP-a, niknuo je nogometni kompleks na kojem je klub igrao do 1948. godine i preseljenja u Maksimir.

Iako su plavi ionako pripadali gornjem domu europskoga nogometa, pobjeda u gostima protiv Barcelone imala je veliki odjek. Pogodak je postigao tadašnje popularno desno krilo, Dragutin Braco Babić, potkraj prvoga poluvremena. Dvoboj protiv Barcelone bio je dio trotjedne turneje Gradjanskog po Španjolskoj.

Teško je egzaktno uspoređivati i mjeriti, ali i u samoj Španjolskoj ističu da je naraštaj Barcelone iz 1920-ih jedan od slavnijih u klupskoj povijesti. Katalonci su i u ono vrijeme pripadali samoj kremi europskog nogometa pa je i ta pobjeda snažno odjeknula u svjetskim medijima. Štoviše, nešto je kasnije na mjesto trenera Gradjanskog došao Mađar Imre Pozsonyi, i to iz – Barcelone.

Turneja po Španjolskoj trajala je od 18. ožujka do 15. travnja 1923. U 10 utakmica purgeri su pobijedili pet puta, uz dva remija i tri poraza. Pobijedili su Athletic Bilbao s 2:1, Real Union Irun s 2:1 i Racing Santander s 5:2... Pri povratku u Zagreb na kolodvoru ih je dočekalo 5.000 navijača.

Nedugo nakon turneje startala je u prva povijesna sezona tadašnje Kraljevine SHS, a naslov prvaka osvojio je upravo – Gradjanski. Bio je to jedan od ukupno pet državnih pokala koje su plavi dohvatili u doba Kraljevine.

Gradjanski je, istina, protiv Barcelone na tom istom njezinu igralištu nastupio i dan ranije kad su Katalonci ipak slavili s uvjerljivih 3:0.

– U ono je vrijeme, kažu, revanš bio ona glavna, prava utakmica, ha ha ha… I Gradjanski je pobijedio. Ma, bio je to strašan naraštaj: na golu Dragutin Vrđuka, u navali Emil Perška, u ulozi spojke Franz Mantler pa pomagači Dragutin Taso Vragović i Rudolf Rupec… U ono su vrijeme to bila imena koja su djeca izvikivala s posebnim poštovanjem. Tih je godina njemački časopis Kicker počeo prvi donositi opširne izvještaje o nogometu u Španjolskoj. Njegov je dopisnik javljao prava čudesa o snazi Barcelone, Iruna, San Sebastiana, Espanyola… A Braco Babić toj je i takvoj Barceloni zabio prekrasan gol za pobjedu. Vrđuku su proglasili najboljim vratarem svijeta – prepričavao je naš proslavljeni i nikad zaboravljeni novinar Zvonimir Amigo Magdić prisjećajući se svjedočenja samih aktera.



Barcelona, 9. travnja 1923.

Prijateljska utakmica

Barcelona – Gradjanski 0:1

Estadio Les Cortes

Barcelona: Pascual, Conrado, Surroca, Torralba, Samitier, Pinyol, Cella I, Martinez, Piera, Cella II, Sagibarba

Trener: Jack Greenwell

Gradjanski: Vrđuka, Ferderber, Schiffer, Götz, Rupec, Bažant, D. Babić, Pasinek, Vragović, Mantler, Pavleković

Trener: Arthur Gaskell

Sudac: Marine (Španjolska), Gledatelja: 25.000