Ne kužim ova opravdanja za Petka sa presice. Kao zna da loše igra i još lošije igra zato što je pritisak na njemu. A na terenu se to baš i ne vidi. Nije da se on trudi izaći iz tog kruga pa jede travu

Ostao samo sjever gore za prodaju

Na ulaznice.hr više nema sjevera dolje i kompletnog zapada

Sjever 3 i 4 otišli.
Update: vratili sjever 3
Zapad rasprodan?

Vjerojatno će puštati Zapad dolje opet malo po malo. Kad sponzoruše vide ide li im se na utakmicu ili ne. Valjda vremenska prognoza nije dovoljno dugoročna.

Evo Index piše o navali i padu servera

Nisam uopće skužio. Tnx

Došla potvrda narudžbe na mail. Ulaznica još nema.

Edit: došle na ulaznice.hr . Probajte napraviti refresh

Kupio ulaznice online, skinulo lovu sa računa, ali ulaznica nema ni na ulaznice.hr ni na mailu?

„Ono što sa sigurnošću mogu reći je da se HNTV gasi 30. lipnja, a ja idem u mirovinu“, izjavio je šef i stvaratelj HNTV-a Ivica Prasićk.., ovaj Blažićko

Onda ono na Bočkaju protiv Gorice nije bilo saplitanje.

Razlog je financijska slabost i nemogućnost ponude nekog koliko toliko poštenog ugovora. A ovima se baš i ne da da im kušin bude stina

Ćiro o toj utakmici:

Ova utakmica protiv Crvene Zvezde, koja se igrala na današnji dan prije 40 godina, centar je svega onoga što će se kasnije s Dinamom događati.
Duboko sam vjerovao u pobjedu, da vam odmah kažem. Nije to bio nikakav fol. Znao sam da imam koncentrat talentiranih igrača, pojačao sam treninge, vježbali smo automatizam naših napada, a na čemu sam inzistirao do iznemoglosti i, ono za što sam znao da nam je potrebno kako bi osvojili naslov: iz vojske nam se vratio Cico.

U tom svom uvjerenju bio sam, kako mi se ponekad znalo učiniti, usamljen poput svjetionika. Čak je i naš predsjednik, general Đuka Prilika, prije početka sezone izjavio da titulu čekamo već 23 godine pa, eto, neće biti tragedija ako se još malo strpimo. Tenžera je tih dana pisao o “filozofiji utjehe”, a pod tim je mislio da se ljudi u svojim životima uvijek mogu utješiti Dinamom kojemu, kako on to podjebava, uvijek ide lošije nego njima. Bio je genijalac, ali nije vjerovao da možemo uspjeti. Isto kao ni Ivo Tomić, koji je imao velik utjecaj na mene, ali nije mislio da smo dorasli Zvezdi. Ja sam, međutim, bio u to uvjeren, a i moji igrači su, kako mi se činilo, počeli hvatati moje zamisli.

Zato sam i dan prije utakmice, na našoj godišnjoj skupštini, a na kojoj su kao gosti bili predstavnici Crvene Zvezde, jasno poručio: “Dragi naši prijatelji i sportski suparnici, mi se sutra sastajemo na značajnoj utakmici koja će, vjerojatno, odlučiti o budućem prvaku. Moram biti iskren pred ovim auditorijem i reći ono što nosim u sebi: sutra nemate nikakvih šansi… Glatko ćemo vas pobijediti!”

Zamislite molim vas kakav bih samo papak ispao da se to nije ostvarilo, a još u Švicarskoj sam naučio da je laž osobina budala pa nisam ništa smjeo slagati. Sutradan poslije utakmice, koja je završila kako je završila, prići će mi prof. Dimitrijević, predsjednik Crvene Zvezde, i reći kako je sinoć dok me slušao pomislio da sam šarlatan, a sada mi se evo došao ispričati…
Iako, da vam rečem, nije to bilo ni malo lako. Cijeli aparat je bio protiv nas, a Vladimir Bakarić, koji je tada bio glavni za Hrvatsku, dao je izjavu da je Jugoslavija najmirnija kada je Dinamo na četvrtom mjestu i kada ima sedam tisuća navijača. Jer, kada se Dinamo bori za prvo mjesto, rekao je, onda je na stadionu 50.000 navijača, a to znači i 50.000 problema. Dinamo je bio neželjeno dijete političkih struktura, to mi je bilo jasno, a pravilnik o Jugoslovenskom nogometu koji je tih dana duhovito plasirao novinar Tiranić me istovremeno nasmijao, ali i rastužio jer nije bio daleko od istine.
Prvo pravilo je glasilo da Dinamo nikada ne može biti prvak, a drugo: u slučaju da Dinamo skupi najviše bodova - treba primijeniti prvo pravilo!

Nedostatak podrške u upravi, štampi i političkim strukturama, nadoknadila je, međutim, podrška s tribina, a navijači su ionako najavažniji. Govorim to gdje god stignem. Na tribinama su se pojavile neke nove generacije neopterećene ranijim gubitničkim mentalitetom koji je, opet taj moj Tenžera, opisao kao “Sindrom Dinamo”, ali oni su osjetili da je s tim gotovo. Pobjeda je bila blizu i oni su je željeli pod svaku cijenu. Isto kao i ja! Od pasivnih gledatelja transformirali su se preko noći u fanatične navijače i sljedbu. Dinamo je - izjavljivao sam to tada često, pa i na vlastitu štetu jer su me optužili da time prizivam neko novo hrvatsko proljeće - postao pokret!

Pred utakmicu su mi javili da su sve ulaznice rasprodane, a ja sam se opet sjetio onog Bakarića. Pripremi se sada druže, pomislio sam, evo ti 60.000 problema koje nećeš moć riješiti...
——-
Ta nedjelja je bila prohladna i oblačna. Teren zaleđen. Najavljivali su čak i snijeg, ali na tribinama je već dva sata prije utakmice bilo kao u utrobi vulkana. Lava je ključala sa sjevernog i istočnog stajališta, napisao je tada netko, pa i sa zapada i iz loža, a poslije utakmice, bilo je svima jasno, proširiti će se po cijelom gradu. Ponovno će se početi vjerovati u ono što se četvrt stoljeća činilo nemogućim.
U svlačionici sam održao jako kratak govor o važnosti ove utakmice za sve naše ljude diljem svijeta koji sam zaključio riječima da me zanima samo pobjeda, a oni su u frakciji sekunde sve shvatili i istrčali na teren kao da ih je netko pustio s lanca.

Zvezda je u utakmicu krenula dobro, imala je tri velike šanse, ali ih Vlak skida Pižonu, Šestiću i još nekom trećem. Nije važno! Vidio sam i da je jedan pomoćni sudac kupljen. Stalno je dizao zastavu na našu štetu, pa sam mu prišao: “Slušaj, samo je još jednom digni, vidiš ovu raju, pustiti ću ih na tebe i zgazit će te, budalo jedna… Ajde, sad se usudi pa je digni!”.

Nakon toga smo i mi napokon krenuli, a onda više nije bilo stajanja. (Mlađim generacijama koje me prate ovdje na društvenim mrežama preporučio bih da utakmicu pogledaju na Youtubeu. Mogli bi se iznenaditi kako se tada moderno igralo i za današnje pojmove nogometa…)

Igrali smo visoki pritisak igrača koji bez lopte napadaju protivničku polovicu terena. Pri tome je cijeli vezni red i napad kontinuirano pritiskao protivnika na njihovoj polovici. Do tad se uglavnom čekalo na centru, ali sada se lopta više nije čekala. Za nju se bori, i to na cijelom terenu. Suvremena igra donijela je transformaciju u kojoj bekovi postaju napadači, a napadači sudjeluju u obrambenim zadacima. Tako da sustava više nema! Transformacija je demantirala sistem tako da su standardne formacijske postavke postale stvar prošlosti.
Ova utakmica je bila najbolji prikaz takvog načina igre.

Kasnije su mi rekli da se to zove “forcheckin”, ali ja sam taj presing zvao onako kako sam tada umio i kako su to moji igrači mogli najbolje razumjeti; “Za kragnu ga hvataj!”, nazivao sam to, “Ne daj mu gore da diše!”

Tako ćemo cijelo ovo proljeće pobjeđivati protivnike u prvih 20 minuta, ali s obzirom da je ovo bila ta velika Zvezda, za njih nam je - da se malo našalim kada je već prošlo toliko godina - ipak trebalo još nekih desetak dodatnih minuta. Slomili smo ih u prvih pola sata kada je na semaforu stajalo 3:0. Onaj nogometni šmeker Cerin postigao je jedan gol, odmah u osmoj minuti, a Cico dva, od čega je jedan bio zbilja vanserijski. Na Mlinkinu asistenciju zabio je onu svoju poznatu “lastavicu” kojom je prkosio zakonima fizike, a koja bi kod svakog drugog igrača izazvala neku ozbiljnu ozljedu kralježnice. Ali, ne i kod mog Cice. Kod njega je izazvala samo onaj veliki, prepoznatljivi osmijeh na licu i erupciju oduševljenja na tribinama.
'Plavi! Plavi!’, orilo se tribinama, a da ne budem lažno skroman, bilo je i par onih kojima je preko usana pobjeglo: 'Ćiro majstore!'

Na poluvremenu ulazim u svlačionicu. Svi su oduševljeni, a ja zabrinut. Znam da je u njih ušlo jedno samopouzdanje koje tako visoki rezultat neminovno nosi i da bi sada moglo doći do opuštanja.
“Ako i u drugom dijelu ne date 3 gola”, kažem im, ”Izdali ste me!”
Nakon utakmice će mi se Zeko pravdati da nisu zabili, ali sve su, objašnjavao mi je, probali.
“Bravo kapetane!”, rekao sam mu, a on je odahnuo.
Nisu me moji sinovi nikad izdali.

Trener Zvezde Branko Stanković, odati će nam kasnije priznanje govoreći da nema momčadi na svijetu koja bi mogla parirati ovakvoj ofenzivi Dinama, ali ja se unatoč tome i velikoj euforiji koja je zavladala, nisam opustio. I dalje nisam puno spavao, slabo sam jeo, uglavnom po red čokolade koja je uvijek morala biti uz mene, a počinjao sam i sve više pušiti. Znao sam da je najteža utakmicama ona koja je bila pred nama - u Splitu protiv Hajduka. Dinamo si nije smjeo dopustiti da još jedanput izgubi već dobiveno prvenstvo. Pogotovo ne protiv Hajduka, a koji je s Bakom Sliškovićem, Gudeljom, braćom Vujović i onim njihovim zajebanim dišpetom, možda ipak bio taj jedan klub na svijetu koji nam je mogao parirati. Po broju navijača na utakmici, znao sam, to će svakako učiniti!

“To je bilo drugo Hrvatsko proljeće, prvo pravo nakon 1971. godine!”.
Ta nedjelja, 21.02.1982 pred 60.000 ljudi u Maksimiru. Dolje na travnjaku Dinamo je srušio Crvenu Zvezdu s 3:0 i navijestio svoj pohod na titulu.

“Ćiro nije nikada imao duge sastanke s igračima, ali taj je bio najkraći u njegovoj karijeri. Nikad to ne mogu zaboraviti. Ušao je u svlačionicu i prvo bez riječi uvoda izdiktirao sastav: ‘Vlak, Bračun, Bručić, Hadžić, Bošnjak, Zajec, Hohnjec, Mlinarić, Kranjčar, Deverić, Cerin!’
Onda je rekao: ‘Sinovi moji, ovdje u Maksimiru je 60 tisuća Hrvata, radio prijenos slušaju Hrvati u Australiji i cijelom svijetu. Svi čekaju našu pobjedu. Ne želim vas vidjeti ako ne pobijedite’.

Onda je stao pred Velimira Zajeca i rekao mu u lice: ‘Zajec, povedi momčad, sad izvolite van, zanima me samo pobjeda!’
Dugo sam igrao nogomet, ali nikad u karijeri niti jedan trener nije imao takav govor prije utakmice.
Kad smo izašli pred puni Maksimir, kao da nas je netko pustio s lanca, nakon 30 minuta bilo je 3:0 za nas! Drugo poluvrijeme nismo trebali ni igrati, sve smo odradili ‘laganini’.
To je bilo drugo Hrvatsko proljeće, prvo pravo nakon 1971. godine! “- rekao je za ovu utakmicu Marko Mlinarić.

Cerin je načeo Zvezdu već u osmoj minuti.
Tri minute kasnije ona prekrasna Cicina lastavica koja kao da je označila buđenje Zagreba i Dinama nakon toliko godina bez titule.

“Zamijenio sam mjesto s Deverićem, stigao sam do korner-crte te ubacio povratnu loptu na visinu peterca. Cico se izvio prema natrag, trznuo glavom, lopta je završila iz leđa Dike Stojanovića. Kranjčaru se navodno vrat iskrenuo nakon tog gola” prisjetio se Mlinka.

I točka na i u 32. minuti ponovno Cico, ali ovaj put s 11 metara.

Purgerski pohod na titulu više nisu mogli zaustaviti Beograd, Udba, suci, Zvezda, Partizan, Hajduk… nitko!
Ćiro se samo šepirio sa svojim bijelim šalom, a Karaka je nakon svake utakmice gorila.

Pa ovih nabrojanih 11 kad su pravi je bolje od trenutne veteranske momčadi Hajduka