Prva asocijacija koja mi padne na pamet na spomen Željka Kopića kao trenera je Márkó Futács. Mađar je u sezoni 2016./17. bio najbolji strijelac HNL-a; Joan Carrillo ga je koristio kao osnovu igre, jako dobro se nadopunjavao s Nikolom Vlašićem i Antom Ercegom i sve je izgledalo jako dobro za njega. Čovjek je fizikalijama dominirao ligom, bio je važan kotačić u trenerovoj ideji i napokon ga je krenuo gol.

Tu do izražaja dolazi psihološki moment priče koji je temeljna nit priče o Kopiću. Futács je bio napadač mađarske reprezentacije koja je osvojila treće mjesto na Svjetskom prvenstvu do 20 godina. Bio je talent koji su prepoznali Werder i Portsmouth, zarađivao je ozbiljnu lovu i imao je potencijal za veliku scenu. Problem je bio u tome što se nigdje nije mogao nametnuti. Kad god bi krenuo igrati, dogodila bi se ozljeda i sve bi stalo do točke da je razvio traume. Čovjek se naprosto nigdje nije uklopio jer su ga ozljede masakrirale i zato je ta epizoda u Hajduku bila bitna. Bio je zdrav, ušao je u ritam, trener mu je vjerovao i Futács je ponovo pronašao stanje u kojem se osjeća dobro.

Ta titula najboljeg strijelca — objektivno gledano, pogotovo u usporedbi s nekim drugim individualnim uspjesima — i nije pretjerano velika stvar. Zabio je te sezone i Dinamu i Rijeci i Osijeku, ali Futács je šest od 17 golova natrpao u zadnja dva kola; nagurao je četiri komada Interu i još dva Slaven Belupu. Stvar je više u simbolici i potvrdi koja je prvenstveno trebala njemu samom, jer to je možda i prvi put u profesionalnoj karijeri da je ušao u stanje psihe koje je imao kad je kao dijete dominirao suparničkim kaznenim prostorima.

Međutim, idila nije dugo potrajala. Već u četvrtom kolu iduće sezone Futácsu je otišlo koljeno. Propustio je sedam mjeseci, a kada se vratio dočekao ga je novi trener koji je imao drugačiju ideju i sasvim druge igrače na kojima je gradio napad. Za razliku od Carrilla koji je tražio usko postavljanje, Kopić je prefeirao odigravanje u širinu, a tu Futács nije bio ni blizu toliko bitan i opet se našao u situaciji u kojoj je bio veći dio karijere — u onoj u kojoj se ne osjeća dobro. Kopić je Futácsu dao šansu i od trenutka kada se vratio Mađar je odigrao svaku utakmicu. U većini je ulazio s klupe, ali je bio dio momčadi kako se sezona privodila kraju.

Ključna stvar se dogodila na početku iduće sezone. Futács je bio u lošem stanju što se tiče samopouzdanja, jer je nakon dobre faze u karijeri opet udario u dno, fizički je napadnut na ulici što je još smanjilo motivaciju i sve je vodilo prema tome da je njegova epizoda u Hajduku gotova te da mora potražiti novu sredinu u kojoj će započeti priču iz početka. Kopić je čak i prihvatio taj dio priče. Momčad je išla na gostovanje u Osijek, a trener je Futácsa poslao u drugu momčad na prijateljski turnir u Zmijavcima, što je bila jasna poruka da se na napadača više ne računa ozbiljno i da je rastanak neizbježan. Uostalom, Futács nije bio ni u zapisniku iduće utakmice u kojoj je Hajduk igrao protiv Lokomotive.

Međutim, kada je četiri dana kasnije na Poljud došao rumunjski FCSB, Kopić je kao treću izmjenu odlučio staviti Futácsa. To je bilo jedinih 14 minuta koje je te sezone Futács odigrao za Hajduk. Nijednom u pet prvenstvenih utakmica prije nego što je raskinuo ugovor čovjek nije bio u zapisniku, a nije bio u zapisniku niti u preostale tri europske utakmice. Sve što je odigrao je tih 14 minuta protiv Rumunja u kojima se vukao po terenu potpuno nezainteresiran za svijet oko sebe.

Željko Kopić razumije nogometnu taktiku. Ako ništa drugo, njegov mandat u Slaven Belupu ostaje kao podsjetnik kako u HNL-u i mala momčad može igrati aktivan napadački nogomet s kojim će ostvarivati solidne rezultate. Posao koji je napravio u Hajduku bio je dobar jer je bio u aktivnoj borbi za naslov prvaka i u finalu Kupa, a u Dinamu je pobijedio u 11 od 16 utakmica koje je vodio i u 10 od tih 16 nije primio gol.

Čovjek nije neznalica niti je glupan. Zna prilagoditi sustave igre tako da odgovaraju karakteristikama igrača koje ima na raspolaganju i zna naći ravnotežu tako da ga suparnik ne razvuče po terenu. Utakmice protiv Seville bile su najbolji primjer toga; žrtvovao je dio obrambene kontrole da bi bio opasan u napadu i žrtvovao je dio okomitosti da bi zadržao stabilnost u sredini, ali u svih 180 minuta je imao ravnotežu tako da nije ni previše izložen protiv jače ekipe, a ni neopasan prema naprijed. To su utakmice koje nude kontekst u kojem Kopić dobro pronalazi konkretna taktička rješenja kroz koja njegova momčad može igrati nogomet.

Ono što Kopić ne razumije je to da ne postoji svijet u kojem će Futács biti rješenje koje će ga čupati onda kad stvari krenu po zlu.

Konkretno, Futács je igrač koji je kroz karijeru prošao pakao ozljeda i više puta bio odbačen. On je naučio da, kad ga klub jednom otpiše, više neće dobiti drugu priliku jer je većina tih križanja došla kao posljedica ozljede, a to ne možete nadoknaditi snagom volje i dokazivanjem treneru da ste željni izboriti svoje mjesto. Futács ima životno iskustvo takvo kakvo ima, nesiguran je jer je izgubio mjesto u hijerarhiji ondje gdje je godinu dana ranije imao najbolji period i trener ga je poslao u Zmijavce kao jasnu poruku da više nije bitan. Bilo koji čovjek na stadionu bi tog dana u tih 14 minuta bio korisniji od Futácsa i to su znali svi osim Kopića.

To je razlog zašto je Kopić dobio otkaz u Dinamu — jer je živio izvan realnosti odnosa u klubu i oko njega, ne prepoznajući što se od njega očekuje u danoj situaciji. Čovjek razumije taktiku, ali ne razumije da mu prvi potez nakon što je potvrđen za stalnog Dinamova trenera ne može biti zabrana Nutelle na doručku u klupskom restoranu, jer riječ je o banalnoj stvari. Ne igra Bruno Petković loše zato što jede Nutellu nego zato što je nemotiviran i potpuno izvan fokusa.

Trener — barem trener za Dinamo — mora znati vratiti taj fokus i mora balansirati karaktere svojih igrača jer svaki od njih ima neki svoj argument zašto je u Dinamu. Trener mora motivirati i držati kontrolu, a Kopić nikad u tom segmentu posla nije stekao ravnotežu kakvu je pokazao u taktici protiv Seville. Na kraju krajeva, trener koji je autoritet mora prihvatiti i institut kazne od koje je bježao kako bi održao privid idile i zajedništva, računajući da će u eventualnom sukobu on biti taj koji će izvući deblji kraj.

Teško je voditi nogometnu momčad. Kada imate 20-ak ljudi ispred sebe, izazov je nametnuti se kao vođa svakome od njih, makar se radilo o djeci ili o amaterima. Dodajte u taj izazov još i svlačionicu koja godišnje zarađuje debelo preko 200 milijuna kuna i ego koji s plaćom obično eksponencijalno raste. Dodajte na to i reflektor javnosti uperen u vas i seciranje svake odluke koju donesete. Rezultat je još veći izazov s kojim se Kopić nije mogao nositi, jer tu se sve svede na osjećaj hoće li Futács reagirati dobro ili loše kada ga se iz Zmijavaca prebaci u kvalifikacije za Europsku ligu. Jedini način na koji se možete nositi s takvim pritiskom jest da uspješno prepoznajete što se od vas očekuje.

Kad vas, kao Dinamova trenera, pitaju jeste li član Hajduka, odgovor ne može biti da pitanje nije dobro formulirano nego mora biti izričita negacija.

U tom trenutku nogometno znanje postaje sporedno. Važno je, ali u prvi plan iskače karizma i sposobnost da se snalazite u realnosti odnosa koji se događaju oko vas te da se u njima nametnete kao vođa. To Kopić nije imao i zato je otkaz bio neizbježan. Sada, za dva kola ili na kraju sezone, to uopće ne igra ulogu jer to očito nije svijet u kojem se Kopić može snaći.

KAKO JE VALDAS SPRIJEČIO UBOJSTVO

Hajduk je trenirao za pobjedu, a Kopić je planirao ubiti derbi. 'Ubio' je sebe



Čim su izašli sastavi, moglo se pretpostaviti kako će se derbi Hajduka i Dinama razvijati.

“Mi treniramo za pobjedu”, odgovorio je Valdas Dambrauskas u najavi utakmice na pitanje je li njegova momčad sazrela za rezultatski značajnu utakmicu. “Preuzet ćemo rizik, neriješeno ili poraz za nas ne znači nikakvu razliku.” Dambrauskas je od prve minute krenuo s Markom Livajom i Nikolom Kalinićem, a s njima je na travnjak poslao još i Jana Mlakara. To su trojica napadača uz Filipa Krovinovića, što znači da najava o preuzimanju rizika nije bila šuplja priča. Hajduk se našao u situaciji u kojoj je naprosto sasvim svejedno zaostajati sedam ili 10 bodova i Dambrauskas je odlučio napasti.

Dinamu nije bilo svejedno. Petar Bočkaj, čovjek koji je na polusezoni plaćen gotovo tri milijuna eura, ostavljen je na klupi. Željko Kopić je na lijevog beka odlučio staviti Kévina Théophilea-Catherinea, što je bio jako dobar indikator s kakvim ambicijama ulazi u susret s Hajdukom.

Na prethodnoj međusobnoj utakmici odigranoj prije samo mjesec dana, Dambrauskas je izveo momčad koja je u prvih 20-ak minuta dominirala utakmicom konstantnim pritiskom na suparničku zadnju liniju i zatvaranjem presing zamki upravo oko Bočkaja koji je gubio lopte u pokušaju prijenosa posjeda na suparničku polovicu. Hajduk je iz tih situacija dolazio do oduzetih lopti koje su kulminirale odličnom prilikom Darija Melnjaka koju je Dominik Livaković obranio. Kopić je odlučio kako neće riskirati da mu se i ovaj put ponovi ista stvar jer četiri ili sedam bodova razlike nije ista stvar. Izračunao je da mu, s obzirom na bodovnu prednost, pobjeda nije imperativ i da je u situaciji koja mu omogućava luksuz čekanja, tako da je postavio momčad s ciljem da ubije utakmicu i otupi Hajdukov pritisak u prvih 20-ak minuta.

Da bi ostvario cilj, prešao je u formaciju s četvoricom natrag kako bi zrcalio Dambrauskasovu taktiku. To je naprosto smanjenje rizika koje se sastoji od izbjegavanja toga da suparnik može negdje ostvariti koncepcijski višak. Da je Kopić na teren poslao onih svojih 3-4-1-2, Hajduk bi s 4-2-3-1 stvarao situaciju u kojoj ima višak na boku; Stefan Ristovski bi ostajao sam protiv suparničkog beka i krila. Dinamo bi zauzvrat imao figuru viška u zadnjoj liniji i sredini terena, ali bi riskirao da Hajduk stvara višak po bokovima. Ovako se Kopić osigurao. Prilagodio se, zrcalio je Hajdukovu taktiku i prešao je u formaciju s četvoricom u zadnjoj liniji.

Tu je zadnju liniju je dodatno pojačao tako što je na lijevog beka stavio stopera. Nije mu bilo bitno što će Dinamo napraviti prema naprijed — jer da je razmišljao o tome, stavio bi Bočkaja. Bilo mu je bitno da zatvori Hajduk, sačuva nulu i maksimalno uspori utakmicu.

Dambrauskasova adaptacija

I možda to ne izgleda tako s obzirom na to da je izgubio utakmicu, ali Kopićev plan je u prvom poluvremenu potpuno uspio. Pomoglo je to što je Igor Pajač potpuno uništio ritam utakimice cjepkanjem igre sitnim prekršajima te dopuštanjem da se pomoć igračima koji su se izležavali ukazuje na travnjaku, a ne izvan njega. Pajač je u prvom poluvremenu dosudio 18 prekršaja i dodao 10 minuta nadoknade. Netko tko to čuje sa strane vjerojatno bi očekivao da je na Poljudu bila opća tučnjava, ali nije bilo niti jednog jedinog oštrog starta. Koliko je god Dario Bel ‘europski’ postavljenim kriterijem na prethodnom derbiju podigao ritam utakmice, toliko je Pajač svojim alibi odlukama usporio igru, što je išlo na ruku Kopićevu planu da ne talasa previše i da primarno ne dopusti Hajduku da se razmaše.

Ipak, Hajduk se razmahao u drugom poluvremenu kada je Dambrauskas napravio iznimno važnu taktičku adaptaciju.



U suštini, Hajduk je u prvom poluvremenu igrao u rombu. Kalinić i Livaja su bili naprijed, Krovinović iza njih, a Mlakar je de facto bio lijevi vezni u rombu. U drugom dijelu Dambrauskas je to nadogradio postavljanjem Livaje prema lijevoj aut liniji.

Livaja (označen zvjezdicom) se spušta u označeni prostor između dviju suparničkih linija i prilazi lopti koju kontrolira Krovinović. David Čolina je treći čovjek s kojim Livaja i Krovinović mogu zatvoriti trokut i razigrati situaciju na lijevoj strani, a Mlakar koristi situaciju u kojoj Livaju prati Rasmus Lauritsen te dubinskom kretnjom napada prostor koji se otvorio.

Hajduk je točno u ovoj zoni i točno na ovaj način odigrao najbolji segment utakmice. Spuštanjem Livaje i asimetričnom postavkom bekova, pri čemu je Čolina ostajao niže kako bi pomogao Krovinoviću u izgradnji napada, a podizanjem Dina Mikanovića visoko, Hajduk je dobio kontrolu nad utakmicom i podizanje tempa. Igra više nije bila toliko rascjepkana kao u prvom poluvremenu, zaigralo se tečnije i Dinamo je sve teže zatvarao rupe koje su se otvarale. Théophile-Catherine je stajao usko kako bi pomogao Josipu Šutalu, Josip Vuković je odvlačio Josipa Mišića i obrambena struktura bi se potpuno poremetila u svakom malo dužem posjedu koji je Hajduk vrtio preko stopera i Krovinovića.

Na kraju krajeva, do pobjedničkog gola dolazi nakon što je Mikanović vratio loptu povratno do Lovre Kalinića, on ju je predao Josipu Elezu, on dalje Krovinoviću koji se našao u identičnoj situaciji kakva je ova gore. Mlakar je bio pozicioniran široko i odvukao je Ristovskog, Čolina je ušao prema sredini i ponovo se zatvorio trokut Krovinović-Livaja-Čolina. Livaja šalje dijagonalu na Vukovića kojom prebacuje težište igre, priključuje se Mikanović koji ispred sebe ima otvoren prostor jer Théophile-Catherine izlazi prema Vukoviću, kombinira s Kalinićem i ovaj zabija za 1:0.

Kopić na kraju pokušao igrati

Dambrauskasovom je prilagodbom Kopićev plan pao u vodu. Kopiranje formacije je prestalo davati ploda kad su Čolina i Livaja počeli prilaziti Krovinoviću da bi stvorili trokut preko kojeg je Hajduk izlazio i mirno dolazio u završnicu napada. Figura viška u sredini terena, neovisno o tome dolazila ona s boka ili iz napada, potpuno je poremetila Dinamov raspored.

Nije Hajduk stvorio bezbroj šansi, ali je odradio taman dovoljno. Odradio je posao u obrani, pronašao je mehanizam kojim je prebacio momentum na svoju stranu, stvorio višak, a iz njega je zabio i gol.

Kasnije je Kopić pokušao igrati. Uveo je Bočkaja i Marka Tolića, a pokušao je i svojim omiljenim manevrom kada umjesto Ristovskog gurne Darija Špikića na bok da bi dobio dodatnu probojnost kroz dribling i ulazak u završnicu. Međutim, veći dio utakmice je potrošio čekajući i kalkulirajući, a nije baš da nogometna momčad ima prekidač koji se može pritisnuti i koji može okrenuti sve što se dotad događalo. Dambrauskas je trenirao za pobjedu, a Kopić je planirao ubiti utakmicu, što mu je veći dio prvog poluvremena prolazilo. Kasnije, kada mu je trebalo drugačiji raspored snaga, preostala mu je samo opcija stihijskog napada koji je Hajduk predvođen Elezom i Ferrom rutinski kontrolirao.

Nakon točno 213 dana od originalnog termina, odgođeni je derbi Dinamovu prednost od sedam bodova smanjio na četiri, s Osijekom koji se smjestio točno na pola puta. Prvenstvo je još uvijek u Kopićevim rukama. Dinamo je, bez obzira na to što je Hajduk upisao pobjedu, još uvijek osjetni favorit. Ali Kopić će dobro zapamtiti ovu utakmicu i način na koji ju je postavio, jer ostat će zapamćeno da ponovo nije odigrao ama baš ništa i time si je na kraju potpisao i otkaz.

https://telesport.telegram.hr/analize/kako-je-valdas-sprijecio-ubojstvo/