Modri Šank - Ajd na Pivicu Naisao sam na ovu pricu na facebooku (Leopold Rotim), ludilo. Struka razine VG13, Plejica i Fabijanica. Kad zapravo pogledas drzavu u globalu ne znam u cemu smo dobri osim u turizmu i sportu.
"Vidim sad svi pišu o psihijatrijskim bolnicama i svojim iskustvima ili sl. pa da i ja doprinesem.
Prije više godina tada moj tek punoljetni brat izlazi iz kuće u šetnju po kvartu. Prijatelj i ja smo u kvartovskom kafiću.
Brata nakon desetak minuta sustižu kola hitne pomoći i zaustavljaju ga, prilaze mu polako i vrlo ugodno s njime razgovaraju. Njemu ništa nije jasno. Pitaju ga kako je, ima li suicidalne misli i sl. na što on odgovara da je dobro i da ne razumije zašto su ga zaustavili. Oni mu kažu da će mu policija objasniti. Policija? Odakle sad oni u igri? Brat mirno sjedi i čeka policiju. Nakon nekog vremena obavještavaju ga hitnjaci da ga moraju prevesti do Vrapča pa će policija tamo s njim razgovarati i odmah mu oduzimaju mobitel. Treba napomenuti da je brat hrvač i zastrašujuće velik pa je njihov oprez još uvijek opravdan, no bratu i dalje ništa nije jasno. Tako, pristaje otići s njima u kolima hitne pomoći do Vrapča. I sad ide zaplet. Uzeli su mu novčanik da nađu osobnu, javljaju podatke sa osobne nekome (kasnije saznajem da razgovaraju s policijom cijelo vrijeme) i shvate da imaju krivog čovjeka. Tu je priča trebala završiti, trebali su ga vratiti gdje su ga našli i ispričati se te otići, no nisu. Odlučili su da, bez obzira što to nije osoba koju traže (osoba koja je navodno netom prije pobjegla s odjela) da će ga svejedno dovesti na hitnu u Vrapče. Tamo razgovara s liječnikom i postaje sve ljući i uznemireniji jer je čuo razgovor i sada zna da je greškom tu te želi ići doma. Liječnik zaključi da je preagresivan i pusti tehničare na njega da ga obuzdaju (među kojima je jedan i onaj što ga je dovezao). Brat ih kao vrlo krupan hrvač porazbaca sve po podu jer su mu, kako kaže, "htjeli zabiti iglu s nečim u guzicu", izbija svoj mobitel slučajno iz džepa jednog od tehničara i ovi ga uspiju zaključati u neku prostoriju, ali brat sad ima mobitel i zove mene, dršće i objašnjava mi što se dogodilo. Frend i ja iz birtije odmah autom na hitnu, jedva smo našli gdje je ulaz. Došli smo i liječnik koji ga je zaprimio i donio odluku hladno objašnjava da iako to nije osoba koju su tražili, kad je došao postao je agresivan i misli da bi bilo najbolje da prespava kod njih. Ja mu govorim da ne dolazi u obzir na što me on moli da onda barem porazgovaram s njim da mu daju nešto za smirenje i pustit će ga, ali na moju odgovornost. Reko, može. Otključavaju tu sobicu neku u kojoj su ga zatočili i odmah iza mene zaključavaju vrata. Brat mi ponavlja priču i poklapa se s onim što mi je i liječnik rekao. Brat je sad već jako ljut, agitiran jer su mu htijeli nešto dati. Ja reko, smiri se, idemo van, dat će ti neki normabel ili nešto i idemo doma. Dođem do vrata, pokucam na staklo i kažem da smo gotovi. Kaže meni tehničar "a ne, i Vi ste bili agresivni, i Vi ostajete". Tada dozivam prijatelja s kojim sam došao i zajedno izbijamo vrata i izlazimo. Doktor dolijeće i kao pokušava nas smiriti i ukazuje na to da smo agresivni dok mu ja ukazujem da su oni prouzročili sasvim opravdanu agresiju. Da skratim priču: pokupili smo brata i otišli doma dok je ta budala od liječnika trčala za nama da nam da nekakvo otpusno pismo kao da smo ikad i bili primljeni.
Kasnije u životu postao sam frend sa par psihijatara i njima je to potpuno normalna stvar, sasvim normalna reakcija liječnika. Što se sve događa iza tih zidova tim svim pacijentima samo Bog i oni znaju."