Stadion Maksimir Procurio izvorni tekst arhitektonskog opisa novog stadiona:
Ovo nije samo stadion. Ovo je spomenik disfunkciji i diskordiji hrvatskog naroda, brutalni arhitektonski manifest doveden do svoje najradikalnije, porazne krajnosti. Riječ je o objektu koji ne odbacuje samo estetiku, nego i sam pojam vizualne ugodnosti, nudeći gradu nadrealnu, dekonstruiranu formu koja ne traži divljenje, nego izdržljivost.
Prema nogometnom terenu, tribine se beskompromisno raspršuju na četiri potpuno odvojena, otuđena monolita. To više nije kompaktna arena; to je savršena prostorna alegorija četvorice preostalih navijača Dinama koji posjećuju Dinamove utakmice, od kojih svaki sjedi u svom kutu, nepovratno razjedinjeni u mišljenjima o klupskoj politici, upravi i smislu života. Te gigantske, izolirane pukotine izrezao je sam arhitektonski usud kako bi osigurao da nikakav osjećaj zajedništva slučajno ne kontaminira prostor.
Kroz te monumentalne kutne procijepe nezadrživo protječe vjetar, stvarajući mikroklimatski fenomem — konstantni, propulzivni propuh koji izravno simbolizira kronični propuh u glavi prosječnog navijača koji i dalje nedjeljom dolazi na ovaj stadion. Iskustvo boravka je duboko dvojako, ali do kraja konzistentno: dok je ranije posjeta bila mizerna zbog potpunog nedostatka infrastrukture, sada se ostvaruje fascinantan kontinuitet — posjeta ostaje jednako porazna, ali ovaj put zahvaljujući čistoj, besprijekornoj, antologijskoj ružnoći samog objekta.
Prema gradu, fasada ne komunicira, ona se raspada u niz nepovezanih, vizualno agresivnih ploha koje kao da referiraju na razbijeni crijep nakon slabijeg potresa. Arhitektura ovdje ne poziva, ona odbija; ona je nadrealno redefinirana kroz estetiku predimenzionirane trafostanice ili napuštenog skladišta tekstila s početka 80-ih.
Leteći krov, levitira u prostoru s masivnošću nadgrobnog spomenika, sugerirajući beskrajnu težinu postojanja pod kojom se lomi svaki pokušaj stvaranja atmosfere. Teren je potisnut u drugi plan, dok je u prvi plan gurnuta surova, asimetrična betončina.
Ovo je pothvat koji ne teži spektaklu, nego estetskom pročišćenju kroz patnju. Pobjeda u obliku zgrade koja izvana izgleda kao konceptualni nesporazum, a iznutra garantira neponovljivo iskustvo propuha, izolacije i vizualnog šoka. Arhitektonski eho koji ne transponira Maksimir u budućnost, nego budućnost tjera da se zgrožena vrati u prošlost.