Mozete li prepoznati bivse prvotimce plavih na slici? Za dvojicu ne i trebao biti nikakav problem.

Baš mi je kiselo legao ovaj poraz. Jedini uz Chelsea ove sezone.

Dobrodosao! Ni ja nisam imao pojama za te ostale forume, no nije ni cudo.

Sto je sa Sportnetom, slabo uopce da i virnem tamo?

1989.

Predugo su bili uvjereni u vlastitu nedodirljivost. Sada padaju na banalnostima. Toliko su bili uljuljkani na tom oblaku samodopadnosti. Lijepo da se prati svaki pogrešan korak.

Bakreno momče među plavim mladićima plavih, čudo. Kao i svakog, za tri dana dosta. Jer, oniski Peruanac Jose Moreno postaje „naš dečko“.
-Dobar dan.
Jasno, glasno, razgovijetno, hrvatski.
-Mnogo prijatelja. Sjajni momci, svi, igrači, ljudi iz uprave. Svi!
Moreno ga zovu, prezimenom, zvučnim. Negdje je načuo o našim širinama, ostavio oca, majku, sedmero braće i sestara, poljubio Zeleni kontinent i preselio se tisuću milja daleko.
U Zagreb, u Dinamo.
-Svakoga dana na linguaphone: croato-espanol. Kad naučim dovoljno, upisat ću ekonomiju. Počeo sam je studirati kod nas, u Limi, no ovdje je taj studij napredniji.
Studij pa nogomet, ili nogomet pa studij?
Čini se da je mali, zbijeni „El Peruano“, tamnih očiju, visoka čela, kondorski vrebajućeg, ali prijateljskog pogleda, neposredan, simpatičan, začas amigo sa svima i svakim, ipak tu – zbog nogometa.
-Napikavanje, od malih nogu, u predgrađu milijunske Lime. Defensor Sarumilla, Ajacacho, Universitario de Deporte, Ciencano, Carmen Mora u Ekvatoru, rezerva u elitnim klubovima Perua, u Alianzu i Cristalu, i zadnji „predinamovski“ , Deportivo Junin.
Široka lista, peruanski pasoš dosta za povjerenje u Morenov nogomet. U desetak svojih plavih igara, na treninzima, dao je dosta glazbe svojih Inka predaka. Laka lopta, obje noge, odskok iz mjesta, visok, čelo tvrdo, udarac snažan. Ali to je očito, stegnut, sputan. Aklimatizaciono dosta spor. On zna već i „naškog“, ali na terenu je još „stranac“.
No, iz dana u dan pucaju stege, njegova napadačka krv, njuh za gol dobivaju sve više poena.
-Da. Sve sam slobodniji. Momci su mi pomogli. I, to puno pomogli. Nije se lako prilagoditi. Odrekao sam se svih driblinga. Igram „odmah“! Za „Ajax“ sam zabio i tri gola! Mogu s nogometom, a taj je u ovom trenutku, 70% mojih mogućnosti.
Moreno nije predviđen za vjekovanje u Srebrićevom malom Ajaxu. On želi u prvu. I Marković hoće Morena. Kako se sam vidi u konkurenciji za prvu? Vamos Moreno?
-Mislim da bih mogao, u punoj snazi, konkurirati jednako kao i svi moji suigrači iz „druge“, za svako napadačko mjesto u Dinamu.
Jednostavno, pošteno, sportski, izazivački.
Moreno je dobio svoje „zastavnike“.
I među stisnutom šačicom ljudi uz liniju nogometa „druge“ Dinamove.
-Dinamo je tehnička momčad. Pojedinci? Dobar je Kranjčar, dobri su Mustadenagić, Deverić, u obrani „čisti“ Kurtela. Treneru Markoviću sigurno puca glava: Stinčić ili Ivković.
Moreno ide i dalje – peruanski i jugoslavenski nogomet:
-U vas je više snage, u nas više tehnike. Nemamo infrastrukturu; malo terena, malo objekata. Mi nemamo „škola“. Igra se po ulicama, na livadama. Istina, veća je tu virtuoznost, ali prekasno počinju sustavni treninzi. I, odatle, peruanski nogomet trpi, kao i gotovo čitav južnoamerički, na „punom dahu“. No, po argentinskom uzoru, gdje je i snaga dobila „građanstvo“, i Peru, pokušava spajanje kondicije i tehnike. Da li ćemo uspjeti? Teško. Uz to, na kvalifikacijama za Mundijal, imamo Urugvajce. I si, si, još nezgodnije Kolumbijce. Fifi bi bilo stalo da budućeg organizatora svjetskog prvenstva ima na terenu u Španjolskoj!
Moreno se oslonio na bicikl. Ali su mu „potezi“ kratki. Do Trga Republike poneki put, do centra. Svugdje, to ne krije, „tuče“ ga susretljivost.
-Ipak, Moreno, Lima nije Zagreb?
-Nije. Tamo su krovovi kuća ravni. Tamo sunce i sunce, ovdje i sunce i kiša...
I, snijeg Moreno. A, do tada, Moreno će možda ponijeti i Dinamov dres.

Zvonimir Magdić

Dinamo ima 50 mil ukupni budget, samo sto dinamo osim svoje djece hrani jos i 101 pijavicu, a Ajax bas i ne — Bosna86

Ma svi klubovi imaju pijavice. Samo pijavica ima Dinamo.

Pa nije da dolazi samo po sebi, ipak se trebaju ispuniti odredjeni preduvjeti. Ali ako bi se nakon toga zakotrljala pozitivna prica, ako bi krenuo normalan odnos kluba sa navijacima, gdje bi se na stadionu doista osjecao kao kod kuce, dojma sam da bi se stvarno zakotrljale velike stvari.
Naravno da je tesko ostvarivo. Klub je oduvijek u raljama politike i talac odredjenih struktura, ali ovaj dio koji radi DTSM npr., pokazuje da ipak ima nade.
To su moje skromne zelje. Posten i transparentan klub pod broj jedan. Normalan, komforan stadion pod dva. Sinergija kluba i navijaca pod tri. Mozda samo preglasno sanjam.

Vatreno na finalu kosarkaske ABA lige.

Zanimljiv članak o uvidu u stanje momčadi kroz pokušaj sastavljanja prve ekipe iz pera novinara časopisa Nogomet davne 1957. Interesantan osvrt o Jerkoviću, argumenti pro & contra. Zadnji pasus sam skratio, jer je bio nečitljiv, ali i ovako je dosta obimno i detaljno pojašnjeno. Pa uživajte, ako se nekomu da čitati :cool:



Redakcija „Nogometa“ obavještava svoje čitatelje da će od ovog broja, pa sve do početka proljetnog dijela prvenstva objavljivati reportaže o pojedinim klubovima (saveznog, zonskog, međupodsaveznog i podsaveznog ranga) po naslovom: „Kako sastaviti momčad...?“
Molimo čitatelje da nam oni pošalju svoje sugestije, kao i kritike povodom objavljenih reportaža.
Započnimo sa reportažom:
„Kako sastaviti momčad Dinama?“
Nikada ranije selektori Dinama nisu imali toliko igrača podjednake vrijednosti na raspolaganju kao sada, ali im isto tako nikada nije bilo teže sastaviti momčad nego danas, kada broj onih koji se nalaze na spisku prve momčadi iznosi blizu 24 (? nečitka brojka). Stručnom rukovodstvu najbolje momčadi (?!) našega grada nije lako.
Uprava Dinama pravilno je uradila, kada je odgovornost i brigu oko sastava momčadi prebacila na nekadašnje reprezentativne spojke Milana Antolkovića i Franju Wölfla.
Mislimo da bolji stručni aparat, koji čine Antolković i Wölfl uz asistenciju Cimermančića nema skoro ni jedan klub u Jugoslaviji.
Dosadašnja praksa u našim klubovima pokazala je da je najgori metod rada onaj, gdje momčad sastavlja svatko tko se nalazi u upravi kluba, a skoro “najmanju” riječ ima trener, tj. onaj koji je stvarno od nogometa.
Nije bila rijetka pojava kod naših klubova, da je svake nedjelje momčad sastavljao drugi “stručnjak”, pa se to odražavalo kako na sastavu momčadi (jer po onoj “koliko ljudi – toliko čudi” svatko je proturao igrača za koga je smatrao da je to onaj jedini pravi koji mora igrati), tako i na samoj koncepciji igre. Takav metod niti u jednom klubu nije rađao uspjehe, već naprotiv nizali su se neuspjesi, a trenutačne pobjede bile su plod slabe igre protivnika, a nikako zasluga efikasnosti i uigranosti ekipe pobjednika.
Nakon izvjesnog vremena trebalo je naći krivca za neuspjehe. Zar da se dobronamjerni odbornici, koji su, eto, samo tako usput po koju nedjelju sastavljali momčad i pokazali “pravo rješenje”? Ne! To se nikako ne može. Krivac može biti samo čovjek koji živi sa ekipom, a to je samo trener. Preko činjenice da skoro nikad nije sastavljao momčad prelazilo se, i treneri su ostajali glavni krivci. Uprava kluba je obično sazvala sastanak, otpustila trenera i na njegovo mjesto postavila novog – boljeg.
Trener zagrebačkih “plavih” radi već dulje vrijeme na način koji je priznat od gotovo svih boljih momčadi svijeta. U Dinamu trener vježba i sastavlja momčad, a jedina osoba sa kojom se konsultira je tehnički referent. Tako da ta dvojica jedini odgovaraju upravi kluba za uspjeh plave momčadi. Dijeli nas još dva mjeseca od dana, kad ćemo na prvenstvenoj utakmici protiv Zagreba upoznati njihovu jedanaestoricu. Mi ćemo pokušati sastaviti momčad koja bi po našem mišljenju imala najviše uspjeha, momčad u kojoj bi svaki pojedinac bio maksimalno uposlen, te na taj način najbolje koristio svome kolektivu. Zaista je teško odrediti boljeg između Kralja, vratara koji nas je svojim bravurama bezbroj puta oduševljavao u Maksimiru, ili Irovića, tog mladog, hrabrog i veoma sigurnog čuvara mreže. Oni nisu sami, sa njima zajedno treniraju Kadović i Šporer, također željni nastupa, utakmica. Nisu samo Dinamovi vratari zastupljeni u tako lijepom broju. Ni sa braničima Dinamo ne stoji ništa slabije. Crnković je reprezentativac, igrač koji je sigurno u prošlim utakmicama naše reprezentacije na Otoku, kao i olimpijske momčadi u Melbourneu zavrijedio da nosi državni grb, samo slučajno je bio rezerva, no mjerodavni danas tvrde da u Dinamu postoje braniči koji su momentalno u boljoj formi od Crnkovića. Sjetimo se Šikića, tog robusnog i brzog igrača. 1954. Dinamo je osvojio prvenstvo. Mislim da će se mnogi složiti sa nama da je baš Šikić svojom požrtvovanom i neustrašivom igrom zadivljavao svoje suigrače, te im na taj način davao podstrek za borbu, koja je bila izuzetno teška. U olimpijskoj momčadi na mjestu desnog braniča nastupao je dinamovac Koščak. Izvještaji sa svih utakmica jednoglasno ističu sigurno ističu sigurnu igru Mladena Koščaka, tako da ga ing. Dragan Tokić smatra u 1957. sigurnim A reprezentativcem. Banožić je igrač koji je u prvom dijelu prvenstva dobro započeo, da bi iznenadna povreda učinila prekid koji je trajao sve do kraja prvenstva. U jeku priprema naših reprezentativaca, u Zagrebu je prošle godine odigran međugradski susret Zagreb – Prag, a na mjestu desnog braniča pojavio se Banožić, koji je na toj utakmici izvrsno držao čuveno čehoslovačko lijevo krilo Krausa. Utakmice za cup “Narodnog sporta” ne posjećuje mnogo gledalaca, ali oni koji su ipak u hladnijim nedjeljama zamjenili topple sobe sa smrznutim igralištima, priznat će da se na svim utakmicama Dinama uvijek isticao mladi Hügl – bek budućnosti. Nije samo jedan rekao: “Samo da malo ojača, siguran igrač prve momčadi”.
Sigurno Hügl mnogo obećava, samo naprijed, marljivo vježbati i uspjeh neće izostati. Pomagača ima dosta. Ivica Horvat će i dalje predstavljati glavnu prepreku ka Dinamovom golu. Povreda je vjerojatno izliječena, pa ćemo opet gledati “starog” Ivicu, neprelaznog i nadasve fair igrača. Dinamo ima all round igrača u Režeku. Uvijek je dobar i to na svim mjestima. Ipak kad igra pomagača onda je najuspješniji, neugodan je za svakog protivnika. Feld se na utakmici protiv budimpeštanskog Ujpesta predstavio zagrebačkoj publici kao pomagač velikih mogućnosti. Ferković i Gašpert su igrači koji u Dinamu uvijek daju solidne partije i na njih se najozbiljnije računa.
Jedne ljetne večeri 1955. speaker radio Sljemena je u sportskoj emisiji objavio: “Zlatko Čajkovski u Zagrebu?” Ne! Nastavio je objašnjavati speaker, Z.Čajkovski je u Kölnu, ali Dinamo ima novog Čajkovskog u Perušiću, igraču iz Duge Rese, koji po svemu podsjeća na čuvenog igrača koji je u doba sjaja predstavljao nešto najsavršenije što se u nogometu može uopće zamisliti. Danas je mali Perušić u vojsci, a kad se vrati njegovo društvo će ga staviti ponovo u prvi plan. Znači, još nisu svi na okupu! Čonč je odličan igrač. Kad je igrao pomagača u svom matičnom klubu Poštaru, Ožegović se često tužio da mu krtica Čonč nosi sve lopte, bio je svuda, čas u obrani čas u navali.
“Čona” može uspješno jednako da igra spojku. To je mjesto na kome je dostigao svoju kulminacionu formu. Bilo je to 1952. kad je bio određen da putuje na Olimpijadu u Helsinki. Na pitanje o glasinama koje se šire da Čonč više ne želi igrati u navali, trener Antolković je odgovorio: “Čonč je discipliniran igrač, i on će igrati ono što će mu nalagati interesi kluba”.
Dinamo je od 1948. kad je osvojio prvi puta državno prvenstvo, imao najbolju navalu od Oslobođenja do danas. Štoviše, ta Dinamova navala smatra se jednom od najboljih uopće. Ali zato kriza koja je nastala gubitkom divnog druga i sportaša Ratka Kacijana, kao i napuštanje zelenog polja od strane Wölfla, Cimermančića i dr.., učinila je to, da je Dinamu od tog vremena, navala bila rak-rana.
I danas kad ima Dinamo stvarno širok izbor igrača, navala je i dalje ostala najveći problem. Benko ima i dalje strašan udarac. Kurtović, koji će ovog proljeća igrati za zagrebačke “plave” predstavljat će nesumnjivo najveće pojačanje. To je igrač koji zna igrati nogomet. Osim toge njegove karakteristike su točno onakve kakve se traže od jednog modernog navalnog igrača. Rijetko koji igrač ima toliko podijeljenu publiku kao Draža Jerković. Dok jedni tvrde da to uopće nije igrač, da njegova igra liči na najobičnije “pimplanje”, drugi vide u Jerkoviću igrača ala Sindelara.
Visok, koštunjav, fini tehničar sa izvanrednim smislom za kolektivnu igru, kao i zavidnim instiktom za gol, sve su to osobine, koje ga u očima njegovih pristaša već danas čine vrhunskim nogometašem.
Mi se ne bismo složili ni sa jednim od tih ekstremnih mišljenja. Za nas je Jerković nesumnjivo veliki talenat, koji može već danas igrati u svakoj momčadi savezne lige. Ali ako stasiti Draža želi da razoruža one koji ga napadaju, mora još mnogo učiti.
Abadžić je kao igrač osječkog Proletera ražalostio mnoge navijače Dinama kad je u proljeće 1955. u Maksimiru poslao bombu iz slobodnog udarca tako snažno da Kralj nije niti pogledom stigao da isprati let lopte. Bilo je 1:1. I na sljedećim utakmicama je “Kadro” znao zabijati golove za svoj Proleter, tako da je spadao u red najboljih strijelaca u momčadi. Danas je Abadžić u Dinamu. Igrao je i nekoliko prvenstvenih utakmica, no dao je samo jedan gol i to protiv Sarajeva.
“Kadro”, gdje je bomba? – pitaju se mnogi. Abadžić šuti i disciplinirano vježba. Trudi se, da što više nauči od svog novog učitelja, kako bi mogao ponovo navući plavi dres. A on je to u stanju.
Lacković, Prelčec i Matoš su podjednaki igrači. Znaju zablistati, ali znadu biti i izrazito slabi. Matoš je najviše igrao u prvoj garnituri. Možda nam se samo zato čini za nijansu bolji. Lipošinović je krilo, kome treba znati dodati loptu.
Naša momčad izgleda ovako:

Irović
Koščak Crnković
Režek Horvat Feld
Benko Kurtović Jerković Čonč
Lipušinović

Nadam se u i dalje u Maksimiru, na ugodnom i komfornom stadionu, sa demokratski izabranom upravom, i recimo korak dva natjecateljski iznad ostvarenog ove sezone sto se europskog dijela price tice.
Sve ostalo ce doci samo po sebi.

Naravno, ali to je islo na zna se ciju inicijativu, tako da to treba uzeti sa zadrskom.

Pa dok je igrao u Lokomotivi svaki igrac se gledao kao buduci Dinamov. Njega su upitali sto misli o tome i on je rekao da u svom zivotu ne bi mogao obuci dres Dinama, jer je veliki navijac Hajduka. Danas ne nosi dres, al sportska oprema mu je s grbom Dinama. — Infinity

Malo mi je ovo nategnuto, posto je trebao jos ranije iz Kranjceviceve preci u Maksimir, ali se klubovi na kraju "nisu dogovorili".